Život pod sjenkom straha i nasilja

Roman Kazivanja Velikog leptira (Connectum, Sarajevo 2023) priča je o trpljenju, otpornosti i duhovnoj snazi ljudi koji žive na periferiji povijesnih previranja. Smješten u Goru, mjesto gdje se ukrštaju tradicija, vjera i surovost historije, roman nudi narativ koji premošćuje individualne sudbine i kolektivno pamćenje.

ALMIR ZALIHIĆ

Radnja romana Kazivanja Velikog leptira Mustafe Balje obuhvata sudbine stanovnika jednog planinskog sela, Restelice, smještenog u regiji Gora, koja je kroz historiju bila poprište brojnih previranja i sukoba. Roman započinje slikom zaleđenog januarskog jutra 1957. godine, prikazujući snježnu tišinu koja prekriva selo dok se iz dimnjaka kuća vije para poput pokrivača. U tom okruženju, glavni lik, slijepi mujezin Vejsel, unatoč fizičkim ograničenjima (sljepilo), uporno ide prema čaršijskoj džamiji kako bi pozvao na sabah-namaz. Ova scena potka je za priču o otporu i duhovnoj snazi običnih ljudi suočenih s vanjskim pritiscima i nasiljem.

Dok se priča razvija, Balje nas vodi kroz narativ prepun suprotnosti – od ljepote prirode koja okružuje selo, do okrutnosti politike koja mu prijeti. Vejselovo sljepilo simbol je osakaćenosti koju je selo doživjelo pod stranim vlastima. Njegova prošlost prožeta je traumom – izgubio je oči i lice u mladićkoj dobi kada su srpski oficiri izvršili masakr nad mladima iz Gore. Ta tragedija, umjesto da ga slomi, učinila ga je simbolom upornosti i moralne snage.

Mula-Ćazim, drugi ključni lik, predstavlja mudrost i religijski autoritet. Njegova priča i pozicija u zajednici svjedoče o borbi za duhovno vodstvo u teškim vremenima. Kada ga vlasti ponižavaju, skidajući ga i uranjajući u ledeno bure, autor ističe okrutnost režima, ali i dostojanstvo koje ni najgora poniženja ne mogu slomiti.

Kada se Vejsel i mula-Ćazim nađu na meti lokalnih komunističkih vlasti, priča poprima ton političkog trilera. Načelnik policije Mića Topalović predstavlja hladnu, brutalnu silu režima, čiji je cilj slomiti volju i pokornost lokalnog stanovništva. Scena u kojoj Rustem, strastveni partijski aparatčik, dolazi u džamiju kako bi objavio naredbu da se Vejsel i mula-Ćazim moraju pojaviti na informativnom razgovoru, dodatno pojačava napetost i prikazuje opresivni politički ambijent. Likovi se, suočeni s ovim pritiskom, hvataju za vjeru kao za posljednje utočište koje im daje smisao i snagu.

Roman, osim što opisuje događaje jednog dana, ulazi i u prošlost likova, otkrivajući slojeve tragedija koje su ih oblikovale. Vejselova sjećanja na dan kada je izgubio vid, osakaćen sabljom srpskog oficira, i njegovo prisjećanje na Eminu, voljenu ženu s kojom se nikada nije uspio oženiti, prikazuju osobnu cijenu represivnih i politički nestabilnih vremena. Priča se proširuje i na širu zajednicu, prikazujući strah, ponos, i međusobnu podršku mještana. Seljani Restelice, iako potreseni dolaskom vlasti, ostaju solidarni sa svojim vođama. Susreti i razgovori u džamiji, prelazak konjem do stanice i povratak u selo nakon mučenja – sve to ilustrira život pod stalnom sjenkom straha i nasilja, ali i unutrašnju snagu koja omogućava preživljavanje.

Historiografski elementi, poput opisa masakra iz 1912. godine, kada su Osmanlije napustile Balkan, dodaju slojeve stvarnosti priči i upućuju na cikličnost patnje koju ova regija trpi. Kroz ovakve retrospektivne epizode, roman tematizira gubitak domovine i identiteta, podsjećajući na sudbinu ljudi koji su bježali pred represijom, odlazili u Tursku, ili ostajali kako bi se suočili s neizvjesnom sudbinom.

Radnja se ne zadržava samo na lokalnom nivou već razmatra univerzalne teme borbe za očuvanje integriteta i duhovne snage. Opis svakodnevnog života mještana, njihove borbe s hladnoćom, siromaštvom i strahom od vlasti, služi kao pozadina za prikaz borbe između sile i duhovnog otpora. Balje, kroz svoje junake, postavlja pitanje gdje je granica ljudske snage. Kako se ljudi suočavaju sa silama većim od njih samih, a ipak uspijevaju sačuvati ljudskost i vjeru?

Roman je slojevit u svojoj naraciji i obuhvata kompleksne odnose između pojedinaca, zajednice i vlasti, uz preplitanje osobne i kolektivne patnje i trijumfa. Stilske odlike romana Kazivanja Velikog leptira Mustafe Balje izrazito su bogate i prožete elementima koji evociraju usmeno pripovijedanje, duboku emocionalnost i lirske opise. Stil je specifičan po svojoj poetičnosti, složenim narativnim strukturama i izraženoj pažnji prema detaljima, koji služe da ožive i dočaraju prostor i vrijeme priče.

Balje koristi arhaične izraze, fraze i lokalne idiome koji čitatelju omogućuju autentično uranjanje u svijet njegovih likova. Kroz njegovu upotrebu jezika osjeća se duh Goranaca, njihovih običaja i mentaliteta. Pjesničke slike i metafore obiluju opisima prirode, koja je nerijetko u kontrastu s događajima u pripovijesti. Karakterističan primjer opis je zimskog jutra s pahuljama koje se spuštaju u plesu, stvarajući atmosferu koja se suprotstavlja surovoj realnosti života likova.

Balje koristi lirske pasaže kako bi podcrtao emocionalni pejzaž priče. Primjer je opis Šar-planine, koja postaje više od geografskog pojma – ona je simbol nepromjenjivosti, snage i trajne čuvarice historijskih zbivanja. Čak i u opis krajolika autor uspijeva utkati osjećaj tjeskobe i sudbine likova, gdje hladnoća i bijela pustoš često odražavaju stanje umova junaka.

Priča se razvija sporim tempom, što omogućava autoru da se fokusira na unutrašnje svjetove likova i kontekstualne detalje. Ova narativna tehnika stvara osjećaj težine i ozbiljnosti koja okružuje svakodnevni život u Gori. Naprimjer, scene kada Vejsel prolazi kroz snijeg, oslanjajući se na svoj štap, traju dovoljno dugo da čitatelj osjeti svaki njegov korak i patnju. Takvi detalji čine radnju visceralnom i intimnom.

Dijalog je često minimalističan, s jasnim kontrastom između razgovora među seljanima i autoritativnih likova poput načelnika policije. Kroz dijaloge Balje izražava socijalne odnose i odnose moći, dok unutrašnji monolozi omogućuju uvid u razmišljanja i osjećaje likova, posebno u trenucima stresa ili promišljanja o prošlim događajima. Kada mula-Ćazim razmišlja o iskušenjima vjere dok ga uranjaju u hladnu vodu, njegov unutrašnji monolog predstavlja vrhunac literarne meditacije o patnji i moralu.

Balje često koristi simbole kako bi dodatno naglasio tematsku dubinu romana. Vejselov štap, oblikovan poput slova “T”, ima višestruku simboliku – kao sredstvo oslonca, znak gubitka i sjećanja na prošlost. Slično, spominjanje stećaka i starih legendi povezuje radnju s bogatom kulturnom baštinom tog kraja i podsjeća na duhovne veze s prošlim generacijama.

Roman je prožet elementima usmenih predaja, kao što su prepričavanja o starim događajima, kada se pojavljuju likovi poput Samidina, koji kroz svoja kazivanja unosi mudrost i povezuje sadašnjost s prošlošću. Ovi elementi podsjećaju na epove i hronike koji su se generacijama prenosile usmenim putem, čineći da radnja odiše nostalgičnom notom.

Balje vješto balansira između unutrašnje drame likova i vanjskih događaja koji ih pogađaju. Scena u kojoj se Vejsel sjeća dana kada je izgubio vid ispunjena je sirovim emocijama koje odražavaju njegovu trajnu traumu, dok istovremeno prikazuje surovost i apsurdnost nasilja. Vanjska drama, poput policijskih ispitivanja i prijetnji, djeluje kao katalizator za unutrašnja preispitivanja likova o vjeri, lojalnosti i identitetu.

Autor se koristi kontrastom kako bi naglasio osnovne konflikte i paradokse u priči. Primjer za to je mirna scena jutarnje molitve koja se naglo prekida dolaskom Rustema i objavom naredbe za odlazak na raport. Ovaj kontrast između mira i nasilja, svetosti i profanosti, daje dodatnu napetost i dinamiku radnji.

Stilske odlike Baljeovog pisanja čine roman Kazivanja Velikog leptira bogatim, poetskim djelom koje govori o opstanku, zajednici i duhovnoj snazi, dok istovremeno podsjeća na tradiciju usmenog pripovijedanja, povezujući prošlost i sadašnjost u jedinstvenu priču o borbi i nadi.

Kazivanja Velikog leptira oda je ljudskoj istrajnosti, moralnom integritetu i zajedništvu. Kroz ovu pripovijest šalje se poruka da vjera, u najširem smislu – vjera u Boga, u sebe i u svoje bližnje – ostaje jedini pravi putokaz i svjetlo u najmračnijim trenucima. Roman time nadilazi okvire lokalne priče i postaje univerzalna parabola o opstanku i ljudskoj čestitosti.

U konačnici, Kazivanja Velikog leptira može očekivati reakcije čitatelja koje se kreću od dubokog divljenja i emotivne povezanosti do refleksivnog promišljanja o prošlosti i sadašnjosti. Roman će vjerovatno ostaviti trajan utisak, pogotovo kod čitatelja koji cijene književnost s jakim narativnim i simboličkim komponentama.

Mustafa Balje rodio se 1967. godine u Restelici (Dragaš, Prizren). Školovao se u Kočanima (Makedonija), Prizrenu i Prištini. Do sada je objavio knjige poezije: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021). Koautor je i Antologije poezije Gore, a Kazivanja Velikog leptira njegov je prozni prvijenac. Pjesme su mu objavljivane u mnogim zbornicima, antologijama, udžbenicima i časopisima, a prevođene su i na albanski i turski jezik. Za svoj pjesnički opus dobio je brojne lokalne i inostrane nagrade i priznanja. Član je (i u predsjedništvu je) Udruženja pisaca Kosova (LSHK), a odnedavno i Bošnjačkog društva pisaca, sa sjedištem u Sarajevu.

Već nekoliko decenija bavi se novinarstvom. U novije vrijeme intenzivno radi i na promociji bošnjačkog književnog stvaralaštva na Kosovu. Živi u Prizrenu.