Adanie Shibli: Sporedan detalj, Buybook, Sarajevo, 2022.
Piše: Almir Zalihić
Radnja romana „Sporedan detalj“ Adanie Shibli započinje u ljeto 1949., godinu dana nakon Nakbe, katastrofe koja je dovela do raseljavanja i protjerivanja više od sedamsto hiljada Palestinaca. Izraelski vojnici u neplodnoj pustinji Negev napadaju grupu beduina i brutalno ubijaju sve osim jedne djevojke. Nju zarobe, siluju, a potom, u jutro 13. Augusta 1949. godine, nakon što u mrtvo tijelo ispale još šest metaka, zakopaju u pustinjski pijesak. Četvrt vijeka kasnije, mlada žena iz Ramallaha slučajno saznaje za ovaj događaj. Brutalnost zločina, počinje da je opsjeda i ona krene u istraživanje dostupnih činjenica vezanih za zločin.
„Sporedni detalj“ otkriva pripovjedača dugog daha, razuđene, složene fraze i velike psihološke pronicljivosti. Ova sažeta i uznemirujuća proza prodire u srž palestinskog iskustva istrebljenja, oduzimanja zemlje i života pod okupacijom.
Dva dijela ovog ne obimnog, ali veoma potresnog romana povezana su manjim i krupnijim „sporednim“ detaljima: brutalno silovanje, ubojstvo, iritirajuća vrućina, jezivo prisustvo vjernog psa, dva bezimena vojnika, čin ubojstva silovane djevojke i na kraju ubojstvo žene koja je pokušala istražiti prethodni događaj.
Primarni lik prvog dijela je komandant izraelskog voda koji siluje nemoćnu djevojku nakon čega je prepušta vojnicima. Drugi je žena iz Ramale koja decenijama kasnije naiđe na priču u novinama nakon čega je počne progoniti jedan sporedni detalj – činjenica da se napad na djevojčicu dogodio na njen rođendan prije 25 godina.
Prvi se dio odvija u četiri dana. Komandant cionističke vojne formacije predvodi svoje ljude dok patroliraju pustinjom Negev kako bi je “očistio od svih preostalih Arapa” i „ostvario nacionalnu“ cionističku viziju. Vojnici prate zvuk laveža koji odjekuje pješčanim dinama, danima ne nalazeći ništa, dok konačno ne naiđu na grupu Palestinaca koji se odmaraju kraj izvora. Izraelci ubijaju nenaoružane beduine i njihove kamile, a njihovu krv upija pustinjski pijesak. Preživjeli su samo uplakana beduinska djevojka i pas.
Cionistički je komandant opsjednut „čistoćom i redom“. Sadista sposoban za svakovrsno divljaštvo, noću leži budan i trpi bolove od ujeda pauka. Nakon perverzne „dezinfekcije“, odnosno pranja djevojke vodenim šmrkom, a potom šišanja nakon sterilizacije benzinom, slijedi slavljenička trpeza, komandant čestita svojim ljudima, veličajući finese njihove cionističke misije – brisanje „nacionalističkih osjećaja“ Arapa i zasađivanje plodnog sjemena njihove vlastite cionističke ekspanzije. Samo oni mogu učiniti da “pusta” pustinja “procvjeta”, obećava on. Na kraju, komandant nudi svojim vojnicima izbor – hoće li palestinsku djevojku ostaviti da radi u logorskoj kuhinji? Ili će je podijeliti među sobom? Prije toga bestijalno siluje nemoćnu djevojku. Potom to čine njegovi podčinjeni. Dakle, silovanje djevojčice je epicentar „Sporednog detalja“. Još jedan, ništa manje bitan detalj: prema dokumentima sa kojih je skinuta tajnost, komandant iz stvarnog života na pitanje svog nadređenog je li djevojka na kraju vraćena selu, odgovorio je tako što je prijavio da su je njegovi vojnici ubili jer je “bila šteta trošiti benzin”.
Atmosfera u kojoj se radnja romana dešava je gotovo apokaliptična, tenzija se povećava svakom reakcijom psa koji kao bespomoćni stražar stoji nad djevojkom, ili kasnije pred šatorom u kojem se dešava bestijalna orgija. Pas zavija, cvili, dahće i drhti, laje beskrajno. Pisanje Adanie Shibli je i pored svega toga mirno i strogo kontrolirano, dominantno lirsko, čak i u opisima okrutnosti i neizvjesnosti. Užas koji Shibli izaziva ovom vrstom proznog prosedea polako se pojačava, usložnjava, sve dok ne kulminira i u tekstu romana i u svijesti čitalaca.
Shibli koristi mnoga fikcijska znanja o traumi kako bi artikulirala intersekcionalnost palestinske traume, koja je i individualna i kolektivna, lična i politička, historijska i u velikoj mjeri svakodnevna na okupiranoj Zapadnoj obali. Tzv. narativna strategija distanciranja koju Sibli obilato koristi, služi da opiše fragmentirani palestinski identitet usred razbijene kolektivne društvene stvarnosti. Ovaj narativni postupak ima za cilj da uvuče čitaoca u osjećaj otuđene suspenzije koja odražava nekoherentnost identiteta njenih likova i narušava konvencionalne pojmove empatije.
Pas sekundarni svjedok
Palestinska trauma je istovremeno historijska i aktualna, lična i politička, individualna, međugeneracijska i kolektivna po prirodi. U namjeri da gurne čitaoca u stanje „empatične uznemirenosti“ Shibli koristi psa kao lik svjedoka zločina koji su počinili vojnici tokom četiri dana priče. Zavijanje psa u daljini vezuje se za komandanta u danima koji su prethodili masakru 12. avgusta 1949. Zatim se pojavljuje u beduinskom logoru gdje stoji iznad preživjele djevojčice nakon što vojnici otvaraju vatru na pleme: „Zavijanje psa je konačno utihnulo, a mjestom je zavladao neobičan mir“ (24). Jedini zvukovi koji su sada mogli čuti bili su prigušeni plač djevojke koja se poput skarabeja sklupčala u svoju crnu odjeću” (24). U podnožju se vidi pas kako “leži s glavom položenom na prednje šape, zagledan zaključana vrata druge kolibe” (28) u kojoj se nalazi djevojčica, a kada je komandir izvede, skine je i cijepa, pas stoji i dahće. Upotreba životinjskih avatara u postkolonijalnim narativima je česta, posebno funkcija psa kao surogata žrtve ili medija za moralnu paradigmu, te posljedično „pas predstavlja žrtvu bez glasa, bez jezika“
Pas funkcionira odvojeno, izvan djevojčinog iskustva u duboko uznemirujućem stanju empatije. Kako dan i noć napreduju, pas zavija na svaki seksualni napad kojem je djevojka izložena, bilo od strane vojnika koji ulaze i izlaze iz kolibe ili njihovog komandanta: „škripa kreveta počela je prevladavati tišinu zore, a zatim postajala jača i oštrija, opet praćena zavijanjem psa izvana. Kada je škripa napokon prestala, prodorno zavijanje ispred vrata kolibe i dalje se čulo još zadugo“. (str.45,46) U drugoj polovini „Sporednog detalja“, pas se pojavljuje kao misteriozni glas. Za razliku od prvog dijela, gdje se njegovo fizičko prisustvo vidi i spoznaje od strane ljudskih likova, naratorka u drugom dijelu nikada ne vidi psa, već samo čuje njegove krikove. Ovaj dio se otvara tako što žena leži u krevetu i primijeti da je „upravo tada počeo neprestano lajati nekakav pa s brda preko puta kuće“. (57). To je proganja narednog dana i noći – „lajanje psa nastavlja“, ponekad ga vjetar nosi bliže a nekada dalje – što će, na kraju, junakinju podstaknutii da krene na putovanje kako bi saznala više o incidentu koji se dogodio četvrt vijeka ranije. Međutim, pokazalo se da je to putovanje prekinuto jer je žena ubijena u apsurdnoj pucnjavi prije nego što je uspjela otkriti bilo šta o slučaju. Shodno tome, u kontekstu u kojem su pravda i restitucija nemogući, urlici predstavljaju poziv na priznanje, da se zločin čuje i pamti, ali su i tjeskobni uzvik uzaludnosti. Oni su neutješno priznanje, ne samo historije koja se ne može u potpunosti obnoviti ili oporaviti, već i, ništa manje užasne, sadašnjosti koja se pokazala otpornom na humanizam, pravdu, moral.
Nehumana iscjepkanost i usitnjenost životnog prostora
Drugi dio romana prati Palestinku koja dvije i po decenije kasnije istražuje informacije o zločinu. Ono što bi trebalo da bude obična provjera – posjeta muzejskim arhivama – postaje noćna mora. Palestincima je zabranjeno slobodno kretanje. Milioni su ograničeni na kontrolirane zone, sa drakonskim sistemom dozvola ako žele putovati iz jedne zone u drugu. Neimenovana žena je stanovnica područja A i mora otputovati u područje C, što je nemoguća misija čak i za one koji žive u području B. Podjele su apsurdne i Shiblina amaterska istražiteljica pokazuje nesposobnost da pravilno identificira granice čak i dok se kreće kroz njihova zagušljiva ograničenja. Ona nagovara kolegu da joj da svoju ličnu kartu za područje C i nekog drugog da joj iznajmi auto sa registarskim tablicama ispravne boje i kreće u svoju misiju. Unutar Zapadne obale zemlja pod palestinskom kontrolom najčešće nije susjedna, a karta Zapadne obale više sliči švicarskom siru. Ova kruto segmentirana geografija učvršćuje fragmentiranu prirodu Palestine kao “nacije” i otkriva kolektivni nacionalni imaginarij koji je i sam polomljen. Unutar ovog rascjepkanog kolektiva, individualni identitet postaje izoliran, suspendiran i raštrkan, bez obzira gdje se u svijetu Palestinac mogao naći. Teoretičari, možda s pravom tvrde da za Palestince na okupiranim teritorijama, „u onome što je Izrael postao 1948., u izbjegličkim kampovima širom arapskog svijeta i u dijaspori, ne postoji operativna logika koja ih može spojiti i otvoriti vrata koja su ih razdvojila u konceptualnom ili fizičkom smislu”. Međutim, tu je zanemaren osjećaj zajedničke palestinske pripadnosti (šta god to značilo u bilo kom trenutku) koji nepokolebljivo ujedinjuje Palestince širom svijeta, bez obzira na to što je palestinski život raštrkan, diskontinuiran, obilježen umjetnim i nametnutim uređenjima prekinutog ili zatvorenog prostora, dislokacijama i nesinhroniziranim ritmovima poremećenog vremena, ignoriranja međunarodnog prava i elementarnog ljudskog morala.
Iako „Sporedni detalj“ prvenstveno ispisuje historijsku tragediju u pozadini tekuće opsade palestinskog naroda – u jednom trenutku žena kaže, “da je ponekad neizbježno zaboraviti minula dešavanja, pogotovo ako je sadašnjost podjednako strašna kao i prošlost” (str. 66) – narator također naglašava uvjerenje da se percepcija može proširiti samo ako se sazna i „djevojčina strana priče“ (67). Drugim riječima, dok autorica, kao Palestinka koja živi na Zapadnoj obali, dijeli predmetnu poziciju svojih likova, te je stoga u poziciji da estetski predstavi traumu koja je u određenoj mjeri i njena vlastita, ona insistira na svom pravu da artikulira priču na takav način da izazove, u najboljem slučaju, „empatičnu uznemirenost“. Takva empatija ne nastoji potvrditi teleologiju harmoničnog zatvaranja i trijumfa koja se često preslikava na postkolonijalne narative. Nasuprot tome, svrha takvog uznemirenja je aktualizirati napetosti pomoću kojih se može poštovati etičko pitanje našeg odnosa prema Drugom i nepomirljive različitosti Drugog.
Kao i u svim dobrim romanima tzv. sporedni detalji, nadilaze autoričin vlastiti identitet i geografiju. Shiblino pisanje je suptilno, precizno i uvjerljivo. Ona vrlo precizno opisuje brojne elemente decenijske okupacije koja, na razne načine, mijenja sliku opisanog prostora (promjena palestinske topografije u izraelsku, ili američku), pri čemu ona ne presuđuje, ne ispisuje didaktičke poruke. Shibli maestralno oblikuje palestinsko egzistencijalno iskustvo prelomljeno kroz prizmu decenijskog osporavanja prava na teritoriju, slobodu, posebnost i napose prava na život.
Adanie Shibli je (poput Fedve Tukan, Sahar Halife, Ghassana Kanafanija, Mahmuda Darwisha i dr.) pisac koji čitateljima nudi svoju dušu. Jer sve što je rođeno iz dubine srca ima suvereni život. Poziva čitatelje da podignu ogledalo i uspostave iskren diskurs sami sa sobom. Njezin magični narativ ne spašava živote, ali spašava duše. Hrabrost, pravdoljublje i slobodan duh kolaju i pulsiraju u ovoj prozi. Ovako veličanstveno pisanje i umjetnost mogu se roditi samo iz nacije koja je kultivirana kroz stoljeća – koja je u višedecenijskoj okupaciji, koja svakodnevno pati, mnogo voli i koja je u svim najbitnijim segmentima definitivno prerasla postulate tzv. zapadnog humanizma..
Na kraju vrijedi sumirati: Proza Adania Shibli istražuju granice palestinske subjektivnosti koja je naizmjence razbijena, raspršena i evakuirana, kako kolektivnom traumatskom historijom tako i tekućim sadašnjim nepravdama. Pomjerajući granice subjektivnosti kroz tehnike svjesnog narativnog distanciranja, ona u prvi plan postavlja napetost između etike predstavljanja i empatije. „Sporedni detalj“ izbjegava imenovanje likova i vlastite zamjenice u činu koji stilski prekida među- i transgeneracijsku vezu traume koju je struktura postmemorije prenijela na suvremene Palestince. Ovaj postupak također prikazuje negiranu ličnost koja ističe dobronamjernu, ali na kraju uzaludnu čovjekoljubivost. Sintagma Svi smo Mi mapira fragmentirani krajolik na urušenom kolektivnom identitetu i rezultirajuće razlomljene pojedince koji pokušavaju proći kroz stvarni i apstraktni prostor. To je stanje u kojem je veza nemoguća, a sepstvo ostaje nekoherentno, izolirano i potišteno. Glas beduinske djevojke, njeno stvarno iskustvo, nikada se neće čuti, poručuje naratorka koja je ubijena prije nego što je uspjela otkriti “potpunu istinu” o incidentu. U ovom romanu uloga sekundarnog svjedoka je u funkciji da prepozna traumu drugoga, istovremeno se odupirući impulsu da se preidentificira sa žrtvom i tako izbriše njihovu različitost.
Romani Adania Shibli označavaju prekretnicu u palestinskoj književnosti, krećući se od postojanih tekstova sumud ere (uporna istrajnost) u inertnu estetiku uzaludnosti, neispričane mržnje i melanholičnog očaja. Dakle, njena fikcija odbacuje takozvanu iskupiteljsku funkciju postkolonijalne književnosti u kojoj se narativi često čitaju na fetišiziran način koji obiluje pozitivnim porukama ili optimističnim, sebičnim scenarijima. Tekst Adanie Shibli opire se takvom čitanju u svakoj fazi, bilo u formi ili sadržaju.
Adania Shibli (Palestina, 1974.) piše romane, drame, kratke priče i eseje. Dvostruka je dobitnica nagrade Qattan Young Writer’s Award Palestine, 2001. za roman Masāsi za 2003. Kulluna ba’id bi that ak miqdar an al hubb. Njen posljednji roman Sporedan detalj bio je u užem izboru za National Book Award 2020, te u širem izboru za Međunarodnog Bookera 2021. Shibli se, također, bavi akademskim istraživanjem i podučavanjem.
Objavljene knjige:
Dodir, 2003, (drugo izdanje, 2010).
Svi smo podjednako daleko od ljubavi, 2004, (drugo izdanje 2012).
Sporedni detalj, 2020.