Šejh Muzaffer, Allah mu posvetio tajnu, živio je u dvadesetom vijeku u Istanbulu. Od sedamdesetih godina prošloga vijeka, pa do svoje smrti 1985. g., redovno je posjećivao Zapadnu Evropu i Ameriku. Šejh Ragib Džerrahi, šejh kalifornijske tekije, govori o njemu u predgovoru knjige Ljubav je Vino: “Šejh Muzaffer Ozak, bio je glava Halvetijsko -Džerrahijskog tarikata, tristo godina starog ogranka jednog velikog sufijskog reda. On je bio priznat u Turskoj kao jedan od nekolicine velikih živih šejhova ili učitelja tesavvufa. Efendi je bio, na jedinstven način, pogodna ličnost da Zapadu donese potpunost i bogatstvo sufijske tradicije. On je razumio zapadnog čovjeka, kao nijedan sufijski učitelj prije njega. Njegova knjižara, vjerske literature, privukla je na stotine tragača sa Zapada, u posjeti Turskoj. Efendi je posjetio Evropu i Ameriku više od dvadeset puta, često se zadržavajući mjesec il’ dva u komadu. Na svojim putovanjima, uveo je na stotine Amerikanaca i Evropljana u Halvetijsko-Džerrahijski tarikat, tumačeći njihove snove, odgovarajući na njihova pitanja, od najsuptilnijih duhovnih pa do pitanja braka i zarađivanja opskrbe.” Iza sebe je ostavio brojna djela dostupna na turskom jeziku, a mi ćemo ovdje navesti neka od njih prevedena na engleski: “Irshad”, “Blessed Virgin Mary”, “Garden of Dervishes”, “Aski’s Divan”, “Love is the Wine.” U potonjoj knjizi prenose se njegove mnoge nadahnute priče i riječi. U Beharu predstavljamo dva poglavlja.
S engleskog preveo: Ahmed Ananda
Ljubav
Ljubav je Allahova tajna, a Put sufija (tarikat) je Put ljubavi. Ljubav je teško opisati riječima. To je slično pokušaju da se opiše med, nekome ko ga nikada nije okusio i koji ne zna šta je med u stvari. Onaj zaljubljeni (ašik) prepoznaće sve što je lijepo i dobro u svakoj stvari. Ašik uči od svih stvari i u svemu vidi Allahovu blagodat, plemenitost i milost. Ašik je duboko zahvalan Allahu na svim Njegovim blagodatima. Zahvalnost je samo prvi korak na Putu do ljubavi Božanske, u zahvalnosti je skriveno sjeme ljubavi. Vremenom će sjeme porasti i donijeti plodove. Potom, ko god okusi te plodove osvjedočit će se i osjetiti šta je to istinska ljubav. Biće veoma teško onima koji su te plodove okusili opisati svoje stanje onima koji te plodove okusili nisu.
Ljubav je poseban, bolni užitak. Tajnu će spoznati onaj kojem se ta bol u srcu pojavi. On će se osvjedočiti da je Istiniti (Hakk) u svim stvarima i da sve stvari vode ka Allahu Uzvišenom. U biti, nema ničega osim Uzvišenog Hakka. U toj spoznaji ašik će sebe izgubiti, nestati u moru Istine. Šta god da ste od ljubavi (aška) okusili, na bilo koji način i na bilo kojem stepenu, to je samo mali djelić Božanske ljubavi. Ljubav između muškarca i žene je također dio te Božanske ljubavi. Ipak voljena osoba može postati zastor između te prolazne ljubavi i upotpunjenja ljubavi vječne. Jednoga dana, inšallah, taj zastor će pasti i istinski Voljeni će se pojaviti, naš istinski cilj će se ostvariti u svojoj Božanskoj veličanstvenosti.
Allahove blagodati nam često dolaze preko drugih ljudi, iskrenih Allahovih robova. Na taj način se Božanska ljubav manifestuje među ljudima. Šejh je onaj koji vino sipa (sakija), a derviš je čaša. Ljubav je vino. Rukama onoga koji vino toči čaša-derviš se puni. Znajte da je ovo prečica. Na taj način, ljubav čovjeku može biti ponuđena iz ruku drugog čovjeka. Ovom stazom ljubavi najbrže se putuje. Jednom me je jedan od mojih derviša upitao da li je ljubav derviša prema šejhu primjer svjetovne ljubavi. Da biste zaista razumijeli odnos između šejha i derviša, morate imati na umu i ovaj i onaj svijet. Na Sudnjem Danu svaka duša će biti pitana o djelima koja je sobom donijela i da li su ona dovoljna za džennet. Na Božanskoj vagi (mizanu) sva naša djela biće na jednoj strani, a svi naši grijesi na drugoj. Kada vaša djela budu izvagana i kada shvatite, kao što će shvatiti mnogi od nas, da nemate dovoljno dobrih djela za dženneta, obratićete se svome bračnom drugu, u nadi da ćete od nje/njega dobiti broj potrebnih djela i tako se izbaviti iz tog velikog belaja. Međutim, zaokupljeni sopstvenom nevoljom, on/ona će reći: “A šta je sa mnom? Ni ja nemam dovoljno dobrih djela da uđem u džennet. Ko će meni pomoći?” Obratićete se tada svojim roditeljima, međutim, i oni će biti u potrebi za dobrim djelima i neće biti u stanju da vam pomognu. Ophrvani i zapanjeni žestinom Sudnjeg Dana i oni će govoriti: “I mi smo izgubljeni, hoće li nama iko pomoći?”
Tada će se pojaviti vaš šejh ili neko od braće derviša i reći: ”Uzmi sva moja dobra djela. Za mene je dovoljno ako ti uđeš u džennet.” Božanska milost i pravda će tada stupiti na scenu. Zbog svoje plemenitosti i ljubavi, i šejh i derviš će biti uvedeni u džennet. I tako ćemo mi putovati ruku pod ruku, naslanjajući se jedan na drugog. Niko od nas, u biti, nije od velike vrijednosti, ali zbog onih velikih ljudi prije nas i zbog naše međusobne ljubavi mi ćemo jedni druge, ako Bog da, ponijeti u džennet! Dakle, ljubav između šejha i derviša ni u kojem slučaju nije primjer svjetovne ljubavi!
Jedan od izuzetnih primjera ljubavi je odnos između poslanika Jusufa a.s. i Zulejhe, Potifarove žene. Za Jusufa a.s. se govori da je bio najljepši od svih Božijih poslanika. Zulejha se zaljubila u njega čim ga je ugledala. Ona je žrtvovala sve za svoju ljubav prema njemu – novac, ugled i status. Toliko je bila poludjela za Jusufom da je dijelila svoje najvrijednije bisere svakom ko bi joj donio vijest o njemu. Tako je obrukala sebe i izazvala skandal među aristokracijom i uglednicima Egipta – udata žena bestidno zaljubljena u roba svoga muža! U ovome se krije duboka istina. To nije bila obična ljubav. Kada je ljubav tako snažna, uprkos tome što može sadržavati u sebi nešto zabranjeno ili čak nezakonito, ona nam može pomoći da potpuno zaboravimo na sebe, tj. da se prođemo sebe. Ta ljubav nas može odvesti iznad ustaljenih pravila i ograničenosti društva. Ta ljubav nas može dovesti do istine.
Kada je Zulejha čula da je postala predmet ogovaranja među ženama visokog društva, odluči da im održi lekciju, te pozva svoje poznanice na ručak. Za desert ih je poslužila svježim voćem. Kraj tanjira sa voćem servirala im je oštre noževe da sa njima mogu guliti i sjeći jabuke. Upravo kada su one bile zabavljene svojim desertima, Zulejha u sobu uvede Jusufa. Kada su ga ugledale, zatečene njegovom ljepotom zaboravile su na oštrinu noževa i na voće koje su upravo rezale njima, te se sve redom izporezivaše. Zulejha tada pobjednički povika: ”Vidite šta vam se desilo, možete li me sada kriviti!?” Godinama nakon toga njihovi položaji u društvu su se izmijenili. Jusuf postade faraonov prijatelj i najbliži savjetnik, drugi po moći u zemlji. Zbog njene skandalozne ljubavi Zulejhu je muž odbacio. Ona je tada bila prepuštena teškom životu; za puko preživljavanje morala je naporno raditi, pa čak i prosijačiti.
Jusuf a.s. ugleda Zulejhu na ulici jednoga dana. Bio je obučen u svilu, jahao na prelijepom vrancu okružen savjetnicima i ličnom gardom. Zulejha je bila obučena u poderine, njena ljepota izblijedila sred tegobnog života i prohujalih godina. Jusuf a.s. siđe sa konja, priđe Zulejhi i reče: ”O Zulejha, ja znam koliko si me prije željela i kolika je bila tvoja ljubav prema meni, ipak, morao sam te odbiti jer ti bijaše udata žena, a ja rob muža tvoga. Sada si slobodna, a ja nisam više rob; ako me još želiš spreman sam da te uzmem za ženu. Zulejha ga pogleda, a oči joj blistaše. “Ne Jusufe,“ reče mu, “moja velika ljubav prema tebi bila je samo zastor između mene i vječnog Voljenog. Milošću Njegovom, taj zastor sam pokidala. Sada, kada sam pronašla svog Mašuka, meni tvoja ljubav više ne treba. Putem svoje velike ljubavi prema Jusufu a.s., Zulejha je pronašla Ono što svi mi tražimo – Izvor Ljubavi Božanske.
U Istanbulu ima jedna prelijepa džamija, to je Bajazitova džamija. Od vremena kada je sagrađena, od njenih samih početaka, sufije i derviši su bili prisutni u njoj. Šejha Džemali Halvetija r.a., jednog od šejhova našega reda, sultan je pozvao da održi propovijed na dan otvaranja ove veličanstvene džamije. Mudri ljudi Istanbula, uglednici, aristokracija i sultan lično bijahu tamo. Krema Osmanskog carstva skupila se toga dana. Kada šejh izađe da održi govor ovoj skupini učenih i uglednih ljudi, nekakav prost čovjek iz pozadine skoči na noge i reče: ”O šejhu, izgubio sam svoga magarca. Cijeli Istanbul je ovdje, molim te pitaj ih da li je iko vidio moga magarca?!”
“Sjedi dole,” reče mu šejh, “naći ću ti magarca.” Potom se on obrati okupljenom svijetu: ”Ima li među vama neko, a da ne zna šta je to ljubav i da nije okusio ni malo ljubavi ni na koji način?” Nakon što je šejh to rekao zavladao je tajac, neko vrijeme narod bijaše kao ukočen. Bijahu potpuno zatečeni onim što se dogodilo kao i samim šejhovim pitanjem. Ali ubrzo potom, jedan po jedan, ustadoše tri čovjeka. Čovjek koji se prvi ustao reče: ”Istina je, ja ne znam šta je to ljubav, nisam je nikada okusio, osjećanje ljubavi mi je potpuno nepoznato.” Ostala dvojica, klimanjem glava, potvrdiše isto. Potom se šejh obrati čovjeku koji je izgubio magarca: ”Ti si izgubio jednog magarca, a ja sam ti evo pronašao tri!” Ali, čak i magarac voli svježu travu. I on je bolji od ove trojice. Kada ljudi nauče da vole stvarnom, istinskom, ljubavlju, njihova postaja (mekam) nadilazi mekam meleka. Ali ako mi bar na neki način ne iskusimo ljubav, onda padamo niže i od magarca.
To me je podsjetilo na još jednu priču o magarcu. Jednom je jedan od apostola (havarijuna) Isaa .a.s. držao propovijed u malom gradu. Ljudi su od njega tražili da im pokaže čudo oživljavanja mrtvih, kao što je to Isa a.s. radio. Tada oni skupa krenuše do gradskog groblja i zaustaviše se kraj jednog groba. Apostol zamoli Allaha da oživi tog mrtvaca. Mrtvac ustade iz groba, pogleda unaokolo i povika: ”Moj magarac, gdje je moj magarac?” Za života on bijaše siromah, magarac je bio najvrijednija stvar koju je posjedovao, najvažnija stvar u njegovom životu. Isto važi i za vas. Ono za šta ste najviše srčano vezani odrediće to što će se s vama dogoditi na dan proživljenja. I na onome svijetu bićete zajedno sa onima koje volite.
Strpljenje
U malom selu, u Turskoj, čovjek po imenu Husejn oženio je kćer svoga komšije. Na vjenčanju Husejn je bio opčinjan razgovorom dva učena čovjeka koji bijahu pozvani da obave ceremoniju vjenčanja. Oni navodiše iz svoga pamćenja sure iz Kur’ana, razmijenjivali su složena tumačenja vjerskog zakona i raspravljali o dubljim značenjima Poslanikovog govora (hadisa). Husejn ih je upitao kako su zadobili i razvili tako bogato znanje i profinjenost. Rekoše mu da su proveli mnoge godine u proučavanju i obrazovanju na velikoj vjerskoj školi u Istanbulu. Sljedećeg jutra, nakon prve bračne noći, Husej reče svojoj mladoj ženi: “Ja imam dvadeset godina i osjećam da ne znam ništa od istinske važnosti. Ja želim da idem u Istanbul i postanem učen. Molim te pobrini se za naše imanje i moje roditelje dok se ne vratim. Vratiću se čim završim škole i postanem učenjak.”
Husejn tako ode u Istanbul koji je bio nekoliko sedmica putovanja udaljen od njegovog sela. Proveo je sljedećih trideset godina u studiranju, išao je od učitelja do učitelja sakupljajući znanje. U pedesetoj Husejn konačno odluči da se vrati u svoje rodno selo i tako krenu na put kući obučen u počasnu odjeću vjerskog učenjaka (uleme) najvišega ranga. Na povratku zaustavio se u malom selu koje je bilo udaljeno dan hoda od njegovog. Bilo je vrijeme jaciji te ode do džamije da klanja. Seljani su bili oduševljeni što je ulema takvoga ranga među njima. Nakon namaza zamoliše ga da održi kratak ders. Svi bijahu oduševljeni slušajući njegove riječi koje su klizile poput svile. Mada nisu mogli u potpunosti razumijeti njegove učene komentare, bili su presretni što imaju tu privilegiju da čuju tako profinjene riječi. Nakon dersa nekoliko seljana mu ponudi svoje gostoprimstvo. Prvi čovjek koji mu ponudi da bude njegov gost (musafir) insistirao je da Husejn prihvati njegovu ponudu i Husejn pristade. Nakon večere dedo ga je upitao kako to da je postao ulema. Husejn mu ispriča sve pojedinosti i kako je napustio svoje selo, nakon prve bračne noći, da bi otišao u Istanbul i pohađao vjerske studije. Prisjetio se da je krenuo u dvadesetoj godini života i da se sada vraća u svojoj pedesetoj godini života. Suze mu navriješe na oči kada se prisjeti svoje porodice i prijatelja koje tako dugo nije vidio.
Tada mu dedo reče: “Da li bih ti mogao postaviti jedno pitanje?”
“Naravno,” odgovori Husejn, “pitaj šta god poželiš.”
“Šta je početak mudrosti,” upita on Husejna.
“Početak mudrosti,” reče Husejn, “je tražiti pomoć Allahovu u svim prilikama.”
“Ne, to nije početak mudrosti,” reče dedo.
“Proučiti Bismilu prije svake aktivnosti,” pokuša još jednom Husejn.
“Ne, nije ni to,” reče mu dedo.
Husejn je pročešljao sve učene rasprave koje je usvojio tokom trideset godina učenja, ali dedo je odbio da prihvati bilo koju od njih kao ispravan i adekvatan odgovor na svoje pitanje. Na kraju Husejn odustade od svojih nastojanja i upita dedu da li on zna odgovor. Dedo reče da zna. Husejn ga zamoli da ga poduči šta je to početak mudrosti. Dedo reče: “Ja te ne mogu podučiti za jedno veče onome što nisi bio u stanju da naučiš za trideset godina školovanja. Ti si iskren i pametan čovjek. Siguran sam da te mogu podučiti ovome u godini dana. Mnogi ovo ne mogu naučiti ma kako dugo pokušavali.” Husejn pristade da ostane sa dedom godinu dana i bude njegov učenik. Sljedećeg dana dedo povede Husejna sa sobom na njivu. Radili su tako naporno da se toga dana Husejn vratio kući potpuno iscrpljen od posla. Ovo se nastavilo tokom cijele godine. Husejn nikada nije radio tako naporno u svome cijelom životu. Sav taj trud uložio je sa ciljem da nauči šta je to početak mudrosti, ali svaki put kada bi pitao dedu da mu otkrije tu tajnu, ovaj bi mu rekao da saburi i da čeka.
Konačno, prošla je godina dana. Tog dana, kada su se vratili kući iz njive, Husejn opet zamoli dedu da ga poduči početku mudrosti. Dedo mu reče da će ga podučiti sljedećeg jutra.
“Zar je to tako kratko objašnjenje,” Husejn se izdera, izgubivši strpljenje.
“Ja,” reče dedo, “kratko je kao objašnjenje, ali treba dugo vremena da se razumije.”
Narednog jutra, nakon doručka, dedo zamoli svoju ženu da pripremu vreću žita za njihovog uvaženog gosta, uključujući i opskrbu za njegovo putovanje.
“Ma prođi se ti hrane,” izdera se iznervirano Husejn, ”reci mi šta je to početak mudrosti!”
“Sabur,” reče dedo, ne prekidajući da vrši pripreme za Husejnov polazak.
“Ne pokušavaj da me prevariš,” pištio je ljuto Husejn, “radio sam godinu dana kao magarac, samo da bih naučio šta je početak mudrosti. Na srijedu s tim!”
“Sabur,” ponovi opet dedo.
“Ne, ne, nećeš me se tako lahko otarasiti,” Husejn je bivao sve ljući. “Moraš mi sada reći istinu!!!”
Dedo sada odloži posao koji je radio, okrenu se Husejnu i, gledajući ga pravo u oči sa najvećom ozbiljnošću reče:
“Strpljenje (sabur) je početak mudrosti!”
Husejn nije znao za sebe od bijesa.
“Ti si me namagarčio, iskoristio i napravio budalu od mene. Ja ti mogu navesti bukadar citata u vezi sabura. Znam i svaku suru u Časnom Kur’anu u kojoj se strpljenje pominje!”
Dedo ga mirno pogleda i dade mu sljedeći odgovor: “Jest, tako je, ali kada sam te upitao prije godinu dana šta je početak mudrosti nisi bio u stanju da mi odgovoriš. I kada sam te upitao da li želiš provesti godinu dana sa mnom da bi to naučio, pristao si. Ti nisi bio u stanju da razumiješ taj odgovor prije godinu dana. Cijelu godinu sam te praktično podučavao strpljenju i kako moraš imati sabura da bi naučio bilo šta od prave vrijednosti. Ti si iskustveno razumio šta znači imati sabura, a iskustveno znanje je jedino istinsko znanje. Učenjak koji je pun nesvarene mudrosti i koji nije naučio kako da primjeni teorijsko znanje koje posjeduje je baš poput magarca natovarenog knjigama. Te knjige ne mogu pomoći tom magarcu i, sudeći po tvojoj gnjevnoj reakciji, izgleda da ni tebi svo tvoje znanje ne može pomoći. Strašnu nepravdu ćeš učiniti drugima ako ih budeš podučavao onome što sam nisi primjenio u praksi. Ako te ljudi čuju da navodiš izreke Poslanika i učenih ljudi o vjeri, milosrđu, itd, a onda zapaze da tebi samom nedostaju ti kvaliteti, uvidjeće da si običan lažov. Pa čak i gore, mogu prestati da vjeruju u te Božanske istine o kojima si im vazio. Šta misliš kakva bi tebe čekala kazna ako oni koje si pokušavao podučiti izgube svoju vjeru zbog toga što se tvoja djela nisu poklapala sa tvojim riječima? Zbog svega toga zadobivanje sabura je od ogromne važnosti. Istinski učenjak je onaj koji primjenjuje ono što zna. Bez toga je običan lažov. Vrati se kući i podijeli svoje znanje sa svojim komšijama, ali nemoj nikada zaboraviti da moraš svoje znanje primjeniti u svakodnevnom životu.”
Ovaj dedo, kao što vidite, nije bio običan seljanin. On je bio istinski učitelj i prijatelj Božiji (evlija) koji podučava najdublje istine onima koji su sposobni učiti od njega. On je otvorio oči Husejnu za unutarnju nauku te je ovaj mogao da započne razumijevati i usvajati znanje koje je sakupljao punih trideset godina. Husejn je polahko išao nazad ka svome rodnom selu razmišljajući o dedinim riječima. Već je bila noć kada je stigao kući. Pogledao je kroz prozor svoje porodične kuće i ugledao svoju ženu kako miluje kosu mladom čovjeku. Isprva bijaše zapanjen i potpuno zatečen, a zatim ga spopade žestoka srdžba. Prvo što je pomislio je to da ga žena vara sa tim mladim čovjekom. On poteže kuburu koju je kupio u Istanbulu da se zaštiti od razbojnika na svom dugom putovanju kući. I kada su upravo spremao da ustrijeli par, prisjeti se svog jednogodišnjeg naukovanja i važnosti sabura. Oduzeti nekome život, u svakom slučaju, nije mala stvar.
Odlučio je da se upozna sa činjenicama prije nego li bilo šta učini. Ode do seoske džamije gdje su se ljudi počeli sakupljati da klanjaju jaciju. Seljani su bili impresionirani Husejnovom odjećom uleme i ukazaše mu veliko poštovanje. Niko ga nije prepoznao te ih Husejn poče ispitivati o svojim starim prijateljima i komšijama. Mnogi od starijih ljudi bijahu poumirali, većina njegovih prijatelja su sada bili dede sa djecom i unučićima. Onda ih on upita: “A šta je bilo da čovjekom po imenu Husejn koji je otišao u Istanbul prije mnogo godina?” Jedan od ljudi mu odgovori: “Ništa nismo čuli o njemu ima već trideset godina. Njegova žena je imala veoma težak period kada je on otišao, dan nakon njihovog vjenčanja. Prve bračne noći zanijela je i s teškom mukom deverala je sve ove godine podižući sama njihovog sina. Ne znajući šta se dogodilo sa njenim mužem, i da li će se vratiti ili ne, podigla je sama svoga sina obrazujući ga da postane učenjak, baš kakav je Husejn želio biti. On je sada naš učitelj i imam i trebao bi se uskoro pojaviti da predvodi molitvu.”
Husejn je bio duboko potresen onim što je čuo. Počeo je tiho plakati razmišljajući o naporima i iskušenjima kroz koja su prošli njegova žena i sin, za čije postojanje nije ni znao do toga trenutka. Upravo tada se pojavi naočit, svijetao mladić, obučen u odjeću imama. To je bio mladi čovjek koga je Husejn vidio kroz prozor svoga doma. Nakon jacije Husejn izađe iz džamije, okrenu se prema selu svoga učitelja, dede-evlijaullaha, duboko se nakloni i kroz suze povika: “Neka je hiljadu hvala i hiljade blagoslova na tebe, moj neuporedivi muršide!” Kada su ga seljani upitali o njegovom čudnom ponašanju, on im ispriča cijelu priču. Da je on Husejn koji je napustio njihovo selo prije trideset godina u potrazi za znanjem i kako je proveo godinu dana učeći se strpljenju što mu je pomoglo da izbjegne strašnu tragediju. Tada on zagrli svoga sina i njih dva krenuše kući zajedno.