Talhe

TOPALOVIĆ: Pušći me, Božija kućo!

ENES TOPALOVIĆ
Pušći me, Božija kućo!

Ferhat nije htio sa ostalim ukućanima i komšijama ići u džamiju, pa ni na teravije u ramazanu. Bog zna zašto. I zašto mu je u stasalom tijelu duša ostala dječije nezrela, a um smušen i plahovit. Seoski mudrovi su tvrdili da mu birvaktile u mektebu kuranski ajeti nikako nisu išli u glavu pa je hodža znao i dobro podviknuti na njega, a ponekad mu i udariti koju, po ruci ili obrazu. A mrkog hodže Huseina su se plašili i mnogo zreliji i hrabriji klipani iz sela, koji niti su mogli razumjeti ajete niti ih upamtiti.

–           Hajde, bolan Ferhate, sa nama u džamiju večeras! Sramota je i grijeh da sam ostaješ kod kuće kad su svi iz sela na teraviji – govorila bi mu majka Hatidža.

–           Boli me u stomaku, ne mogu – klimavo bi vrdao on.

–           Ama, ne mere te svaki dan boljeti.

–           Boli me! Uvijek se za iftar prejedem.

–           Pušći ga, u vjeru nema prisile – govorio bi babo Fadil, a Ferhat bi ga zahvalno pogledao i sinuo kao da mu je sa neba sve zvijezde skinuo i na obraze objesio.

Vrijeme i rječica Osanica su tekli kroz selo i ulijevali se u Drinu, koja ih je nosila dalje u nekakvo Crno more. Čista voda pojila je selo i unosila život u njega. Na travnatoj prostirci pored žubora rječice leškari besposlena bezbrižna mladež. Neki među njima pošteno priznaju da ubijaju vrijeme do iftara. Kao da se vrijeme može ubiti.

Iako momak, zreo i za vojsku i za ženidbu, Ferhat se igrao sa djecom klikera dok su mu se ostali momci iz sela podsmjehivali. – Ko nema klikere u glavi traži ih u igri i dječijoj besposlici – mudrovao je seoski intelektualac, vječiti student književnosti, kojemu je već pet-šest, ili osam-devet, godina „ostao samo jedan ispit“ da završi fakultet, ali nikad da ga položi. Nešto se profesor okomio na moje podrinjsko seljačko porijeklo pa me uvijek obori na ispitu, pravdao se.  – Kad Ferhat ode u džamiju i kad ti završiš fakultet, na onoj topoli će roditi orasi – zajedljivo će seoski jalijaš Jakub. – Ništa nije nemoguće, nauka može i na topolu orah nakalemiti – vadio se nesuđeni književnik. – More, more, ali kad na vrbi rodi grožđe – krevelji se Jakub. – Čuda pokreću ovaj svijet, jarane. Viđet ćeš da je sve moguće – vrda vječiti student. – Jes, u knjigama i pričama je sve moguće… Osim tvog i Ferhatovog slučaja … Praskav maldi smijeh se miješa sa žuborom Osanice. Student skoči na noge. Nasta muk, onaj u kojem se inati šejtanskim mejrama mejre. U tom trenu Ferhat žestoko pogodi šareni stakleni kliker, koji kvrcnu i raspolovi se. Siroti mali vlasnik šestoperog staklenca poče cmizdriti. – Ferhate, okani se razbijanja klikera djeci! Idi odatle, fati se motike, zamijeni onu mater na njivi! – prijeteći se prodera na njega prgavi seoski džilkoš, Jakubov brat Munib. Šta će kud će, strašivi Ferhat obori durbine zemlji, napusti klikeranje i krenu. – Daj djetetu svoj kliker kad si mu razbio njegov! – pridruži se jaliji i nesuđeni književnik. (Da spasi svoj obraz. Sve ide na račun najslabijih.) Ferhat pruži malom cmizdravcu kliker i on u trenu presta šmrcati. – Večeras da si došao u džamiju, ili ćemo ti na leđima igranku napraviti – osori se opet na njega Munib. Ferhat štrecnu i ode, povijen kao da nosi punu vreću kamenih briga na leđima. 

Čim on ode, navukoše se oblaci i pljusnu kao da je nebo rešeto puno vodurine. Omladina se razbježa kućama, a Osanica naglo nabuja i haman se izli iz korita. Moralo je negdje gore uzvodno već odavno da pljušti. Hendeci se napuniše vodom, a zemlja se poče lijepiti za gumene opanke. Majka se začudi kad vidje Ferhata da ide ka njivi. Ali, kiša ih satjera oboje u kuću. U obližnji šumarak se sruči munja i… Tren poslije nad šumicom se prolomi i nebo i zemlja od praska. Kao da ga grom za zemlju zakova, Ferhat se ukočio pred kućnim vratima. Majka dovi šapatom i pokušava uvući Frehata u kuću. On stoji, ukočen kao stožina duboko zabijena u zemlju. Majka paniči, dovi naglas i potire mu lice mokrim dlanovima. On otkoči i kao drveni lutak klecajući uđe u kuću. 

Kako se te večeri desilo da ga majka nagovori na teraviju niko ne zna. Čuda se ipak dešavaju, mnogi su pomislili. Ili će se te večeri desiti. Ferhat ide sa njima na teraviju. Samo je šutke klimnuo glavom. Više od pola dana je prošlo otkako se grom u šumu sručio, a on ni riječ nije progovorio. Kad je majka prenijela ocu radosnicu da je Ferhat klimnuo glavom, on je rekao „mašAllah“ i toplo pogledao sina. Na čijim se obrazima upalilo malo svjetla, iako nije znao šta znači babino mašAllah.

Selo tada nije imalo svoju džamiju pa se moralo klaparati i nekoliko kilometara, haman do Ustikoline, na teraviju. Poredaju se seljani sa fenjerima jedni za drugima i kao konvoj svitaca titraju uskom stazom pored Drine ka Ustikolini. Konvoj svetaca, govorio bi onaj student književnosti. Svi su ga blijedo gledali, niko nije razumio igru riječi.

Helem, krenula kolona sa fenjerima kroz pomrčinu i te večeri. I Ferhat u njoj. Išlo se prečicama preko livada i međa. Staza je bila uska i blatnjava. Pored nje lokve i hendeci puni vode, ispod vijugave staze šikara i huk Drine. Nisu svi imali fenjere, možda tek svaki treći ili četvrti. Išlo se u koloni jedno za drugim, prateći stazu i slabu svjetlost fenjera. Ferhat je klipsao za dvojicom braće ispred kojih je išao otac sa fenjerom. Majka sa drugim fenjerom i dvije sestre su išle iza. Oči postanu veće i naviknu se na mrak. Bog je dao ljudima naviku za sve. Samo treba vremena. Seoska jalija i džilkoši su zbog nečeg iskočili iz kolone i jurcali pored nje kao razigrani kerovi. Očito nisu mogli obuzdati mladu krv i ići ukorak sa ostalima. A možda su imali i neki marifet na umu, tek obijesno su se naganjali i ćuškali jedni druge kroz travu i lokve pored staze. Neko od njih je imao bateriju, biva lampu na baterije, čijim snopom svjetla je šarao ispred sebe i oko sebe. Više je smetao očima nego što im je pomagao u mraku. Kad su prolazili pored Ferhata, baraba sa baterijom mu zari mlaz svjetla pravo u oči. Ferhat se pokuša zaštiti rukom, ali izgubi korak, omače se sa staze, okliznu niz među i zaglibi do pojasa u trsku, šaš i blato pored Drine. Kolona se prekide, otac zastade, a braća se hitro spuzaše niz strminu za njim i jedva ga izvukoše iz močvarnog gliba. Kad ga izvedoše ponovo na stazu, otac ga osvijetli fenjerom. On je stajao ublaćen do pojasa i gotov da zaplače. Onoliki momak. – Vodite ga nazad kući, presudi otac. Ferhat zasja i u mraku, a i braća se obradovaše. Teravije poslije obilna iftara im se baš oduže. Seoski barabani su se smijali u pomrčini. Još jednu anegdotu su izmajmunisali. Oni su imali svoje metode da ubrzaju vrijeme teravije. Malo, malo pa su praskali u smijeh. – Baš se ne da Ferhatu u džamiju – smijao se onaj veseli mafijaš sa baterijom. – Ima tu nešto i mistično oko tog ubogog Ferhata – mudrovao je vječiti student književnosti. – Božija volja – smije se džilkoš…

Novi dan – nova nafaka. Navečer ista povorka na stazi prema džamiji. I čudom – Ferhat u povorci. Šuti. Od jučer nije progovorio. Šta li se to desilo sa njim, brinula se majka. Kako li će klanjati? Allah je milostiv, ukabulit će kako god. Srce i duša su mu čisti, nek je i smušen u glavi. Otac ga je pustio da ide ispred njega, svijetli mu fenjerom stazu i drži ga na oku.

I održa ga. Stigoše hairli u džamiju, haman nakrivljenu, i od starosti i od sirotinjskog majstorluka. Vidjelo se da su je pravile neke ruke onako od oka. I od srca. Unutra opet sirotinjski, poluprostrto po drvenom podu. Svi posjedaše po ćilimima ispred jednostavnog mihraba, a Ferhat sjede nazad, tik do zida, na goli pod. Oko njega se načička radoznala seoska jalija i marifetdžije. Očito željni džabali teatra u džamiji. Podnice škripe i uvijaju se pod njihovim nogama. Među daskama poveliki razmak, i prst se mogao zavući. Neko je štedio drvo, ili je neki veseli majstor pokovao sirove daske, koje su se kasnije iskrivile, rasušile i na nekim mjestima razmakle da je i kliker mogao upasti u procjep. Da li je o tome mislio Ferhat, ostaće tajna. Već drugi dan ništa nije govorio, ni s kim, a njegove misli niko nije znao čitati. Majka je izvirivala iz ženskog odjela džamije, otac se osvrtao iz prvog safa, oboje brižnim pogledima loveći Ferhatov. Uzalud, njegov pogled je bio u procjepu među podnicama. Hodža se čak nasmiješio kad je vidio Ferhata, ali on ni to nije primijetio. Niti bi pomoglo. Momak je treperio, puls mu je skakao po užarenim obrazima. Ko zna od kakvog straha, ili vrtloga, u duši, tresao se kao u groznici. Barabe oko njega su se samo smijuljile. Onako nadmoćno – važno je bilo biti, kobiva, bolji od nekoga, makar to bio i smušeni Ferhat.  – Samo, bolan, radi šta i mi radimo. Nemaš se čega bojati, saginji se sa nama i uči što znaš. Ma, samo prati hodžu… – pokuša ga ohrabriti student. – Ništa ne brini, samo pritisni dobro nosom o pod i Bog će te nagraditi – dodade Munib, marifetdžija. – Zapamti, dooobro upri nosom u pod, ponovi mu, gotovo tvrdo i ozbiljno, naizgled.

Zauči ezan. Svi ušutješe. Zanijetiše i hodža zauči. Poče sagibanje i padanje na sedždu. I na klimavi pod u zadnjem safu. U kojem se sa ostalima sagibao i Ferhat. Radio je poslušno šta i drugi rade, pratio talase zajedničkih pokreta, rame uz rame sa drugim mladićima. Činilo se da se čak osjeća i ravan sa njima. Po stasu i visini očigledno. S jedne strane student, a sa druge Munib mutikaša, ili kako ga već sve u selu nisu zvali. Ferhat kao da povjerova, u svu vjeru oko sebe, i kao da stidno i zasja uvezan tako, i važan, u safu i melodiji hodžinog glasa. Morao je osjetiti da je i on halka u lancu zajedničkog talasanja duša i tijela. Munib ga je pratio ispod oka. – Samo dobro upri nosom, šapnu mu opet. I ne promače mu da je na trećem rekjatu Ferhat zaista zario nosom u pod što je više mogao. Džilkoš cimnu dasku ispred njega, ona se uvi, zijevnu, i kad se ispravi, uhvati Ferhatov nos u procijep. Ferhat ne pusta glasa. Ko zna šta mu je strujalo kroz glavu. Allahu ekber, uzviknu hodža. Svi se digoše sa sedžde, a Ferhat još uvijek kleči sa čelom na podu i nosom u procijepu. Allahu ekber, i svi padoše opet na sedždu. Allahu ekber, svi ustadoše za hodžom na četvrti rekjat, a Ferhat kleči. Munib se naduo od smijeha, šišti na uši. Student ga strijelja očima. Zadnji saf se uskomeša, haman svi u njemu se pometoše u namazu. Sve oči uprte i zure u Ferhata, koji još uvijek kleči sa nosom među podnicama. Mogao je on iščupati nos iz žlijeba, zgulitii malo kože u najgorem slučaju, ali nije ni pokušao, pokorno je klečao dok su ostali pratili hodžu. Samo u zadnjem safu kako ko (…) najviše njih u pometnji.

Hodža Husein preselami, osjeti da se nešto dešava iza njegovih leđa u zadnjem safu i okrenu se. Svi se okrenuše, cijeli džemat, kao po komandi. I zabezeknuše. Ferhat još uvijek sam kleči na sedždi.

–           Šta se tamo dešava, momci?! Ferhate, digni se sa sedžde! – Bio je jasan hodžin glas. Muk i iščekivanje.

–           Pušći me, Božija kućo! – progovori konačno i Ferhat u pod.

Student cimnu nogom podnicu ispred njegove glave, procijep među daskama zijevnu i pusti Ferhatov nos. On se diže sa sedžde crvenih obraza i crvena nosa.

Hodža Husein nastavi klanjati teraviju, kao de se ništa nije desilo. A jeste – desilo se čudo. Džamija je uhvatila Ferhata za nos, pa ga pustila. Tako je bilo po njegovom, a neka tumači kako ko hoće, rekao je mudro vječiti student književnosti.

Objavljene knjige Enesa Topalovića:

Let kroz snove, roman, Bosnia ars, Tuzla, 2003.
Šapat predaka, zbirka pripo-vijedaka, Graforad, Zenica, 2004.
Mrtva trka, zbirka pripovjedaka, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
Govor iz bešike, zbirka pjesama, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2009.
Bankingen fra graven (Kucanje iz kabura), izbor pripovjedaka, prevod na norveškom jeziku, Commentum forlag, Norway, 2011.
AMANet MREŽA, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2011.
Na kraju svega, roman, VBZ Zagreb, 2011.
Preko granice, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2014
Sjeme u očima, roman, Lijepa riječ Tuzla, 2020
Zajednički književni radovi:
Pod istim nebom, knjiga poezije, koautor, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2008.
Priče, zbirka priča pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2010.
Vrijeme pričom otključano, zbirka priča 29 pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2011.

Povezani članci

ABASIYANIK: Snivajmo krupne snove

subjekt

IBRIŠIMOVIĆ: Bosna je zemlja u središtu svijeta

subjekt

ĆAMIL SIJARIĆ: Žena i noć

subjekt