Tvrtko Kulenović
DUBROVNIK
1.
Moj saputnik gleda kroz prozor i pošto vidi da se pejzaž promijenio, pita jesmo li još daleko.
“Daleko od čega?” – pitam. U autobusu zbog rasporeda sjedišta i buke motora najmanje ima šansi za razgovore odakle ste i kuda ćete, ali on me je uhvatio još na polaznoj stanici u Sarajevu, da ide na liječenje, da je sad, hvala Bogu, dobro ali mu treba sunca i ljekovitog pijeska pa ga šalju, a ne poznaje ove krajeve, nije nikad ni bio na moru, osim još prije onog rata kao vojnik u Boki od Kotora, pa me moli da mu ja sve objašnjavam. “Od čega daleko?”, kažem, pretpostavljajući da se je ipak prije polaska raspitao kad će stići kud je pošao.
“Od Dubrovnika. Rekli su mi: sve, sve, ali Dubrovnik moraš da vidiš.”
Autobus je već odmakao: poslije mračne ljepote planina oko Sarajeva naglo smo zagazili u bijelu mediteransku raskoš hercegovačkog kamena. Pejzaž se promijenio tako potpuno i brzo da je izgledao kao da se ne krećemo samo mi već da je cio taj svijet, taj jug, sa svojim bjesomučnim suncem, svojim bijelim kamenom i zelenom rijekom, svojim morem, čempresima i glasovima zvona, svojim maslinovim šumama i krilatim statuama krenuo nama u susret. Ne bih imao ništa protiv toga, ne vjerujem u veličinu sjevernog čovjeka o kojoj govori Isidora: da je veliki jer mora krvavo da se bori za svoj hljeb, jer mu ništa ne pada s neba. Rad je nužda, nije vrlina. Vjerujem, u svijet sunca, ma šta on ustvari bio. Vjerujem u smijeh kupača: želio bih da se zagnjurim u rijeku ali vrijeme nije u mojim rukama, sve dalje nas vuče mašina. Ne žalostim se jer mi je odavno poznata ova igra: kad bih izašao iz autobusa i ostao na plaži, ubrzo bi mi postalo dosadno i počela bi me nervirati vrućina, galama, neudobnost položaja, znoj, tuđi pokreti i lica. Jedino u želji, u neostvarenoj mogućnosti može se izdvojiti atom vremena u kome doživljaj opstoji sam za sebe, dakle kao sreća. Zato je ponaked dobro uzdržati se i odreći se svojih želja mada će kasnije ponovo doći kajanje što se nismo povinovali njima, jer je nada da će ovaj put ipak, ipak biti drukčiji nezasita.
“Nećemo proći kroz Dubrovnik”, kažem čiči. “Proći ćemo pored njega ali se neće vidjeti ništa”. Spuštajući se od Trebinja pravo prema moru autobus će na samom dohvatu obale oštro zaokrenuti ulijevo poslije napuštenog bunkera, ostavljajući za sobom na desnoj strani jedan usjek u crvenoj zemlji, jedan put sa koga se vidi more pod Lokrumom i koji vodi u Dubrovnik. Zaputit ćemo se kroz prljavozelena brdašca i uvale što polahko i nevoljko silaze prema moru završavajući se izrezuckanim stijenama neprijatnim za noge, ispupčenim, izbočenim, tako da skrivaju pravu obalu mora, onu liniju kojom se ono odvaja od kopna. prema unutrašnjosti pružat će se vinogradi, pravilni, korisni, dosadni. A samo nekoliko koraka unazad: kao da se krunica nekog golemog cvijeta polahko otvara, postepeno se širi, dok mu se prilazi kroz usjek, more oko Lokruma, nevjerovatno, neobjašnjeno kartama i knjigama, jasno podijeljeno na pojas zelene priobalne prozirnosti i pojas dubokog plavetnila. Stijene nisu tamnički tamne i male već visoke, žute i smeđe, a u njihovim podnožjima uglavljene su čudesne male plaže pristupačne jedino s mora. Na kraju puta što vijuga oko stijene, u dnu cvijeta, iz morske pjene kao Venera niče Dubrovnik, kao sunce ili zajedno sa suncem u kasna popodneva.
Upravo u to doba dolazio sam s juga, pješke, s torbom na leđima, putem nebrojenih slavnih i bezimenih fotografija, licem okrenut slici koju vrijeme nije uspjelo narušiti ni navikom ni drugim svojim silama, slici koja se prema svakom profanisanju i skrnavljenju pokazala otporna: u prednjem planu dugovrata biljka agava rijetkih grana koje se neobično uvijaju pod težinom svojih suhih cvjetova, ispod nje svjetluca more, najljepše na svijetu more oko Lokruma, a u dnu slike svio se Dubrovnik kao školjka, najljepši proizvod mora. Ova slika je toliko fotogenična da je ditraktivnost boje na njoj nedopustiva, zato joj treba prilaziti odmah po zalasku sunca, kad Dubrovnik nametne moru i nebu ton svoga otmjenog, treperavog sivila.
Htio sam da joj se divim sa zida pored puta, ali dolje, na terasi skupog novog hotela, sjedila je žena i posmatrala Dubrovnik sa nekom religioznom predanošću, gotovo obamrla. Mogla je biti veoma lijepa, sigurno dosta bogata, ko zna koliko je svijeta vidjela. Čekam da ustane, da zapali cigaretu, da odgovori na telefonski poziv, da zahtijeva nešto od kelnera, da se pripremi za večeru, već je šest sati. Potreban joj je za to najmanje sat, da se okupa i našminka, da obuče večernju haljinu i stavi nakit, da nekoliko puta prođe sobom dok se ogleda. Valjda joj je stalo do toga da izgleda lijepo, da joj se muškarci dive, da joj se posluga klanja i da svijet o njoj priča. Ili sve to ionako već ima, bez napora, bez udešavanja, predstavlja kraljicu na plaži ujutro poslije devet sati, čita ozbiljne knjige za vrijeme poslijepodnevngo odmora, bez straha od gojaznosti uživa u dobrim jelima i do kasno u noć zabavlja se s muškarcima i sad možda svaki dan u ovo doba sjedi i divi se Dubrovniku, potpuno njemu predana. Ne mogu da joj prepustim taj vidik, to pravo da se vidi ljepota jer sam ga stekao po cijenu mnogih žrtava, a ona ga je prosto dobila na poklon zajedno sa ostalim stvarima, bez ikakve naknade, bez obaveze na odricanje. Zbog toga, valjda, kažem čiči: “Šta će ti Dubrovnik? Gužva, skupoća, može ti se desiti da ne nađeš prema sebi prenoćišta. Tamo gdje ti ideš, tamo je uživancija. Svako mjesto na Jadranu je lijepo.”
2.
U ovoj čarobnoj zemlji pokraj mora nije potrebno da grad bude Dubrovnik da bi bio lijep. Nama koji smo odrasli u njoj i oko nje, koji smo ovdje ispunjavali praktične zahtjeve mladosti i ljubavi valja daleko i mnogo putovati da bismo shvatili kolika je njena, i njenog mora, ljepota.
Možda ne bi bilo pravedno porediti ga s tmurnim sjevernim morima jer bi tu njegova pobjeda ispala isuviše prosta, mada pojedinci tvrda da u njihovim maglama ima snaga koja na poseban način dušu obuzima i ovo tvrđenje sigurno ima smisla. Treba ga porediti sa sličnim mu toplim morima, naročito s onim iz iste porodice Mediterana da bismo vidjeli kolika je valjanost njegova: s onima čija je voda mutnozelena, s onima čija je obala dosadno ravna ili jednolično isjeckana, s onima čije kopno ne nosi na sebi planina. Istina, grčko more je veleljepnije i plavlje, ali ono je isuviše pusto, isuviše prirodno, isuviše namijenjeno bogovima. Francuska rivijera je pikantnija po svojim crvenim stijenama, ali na njoj je sve pretjerano pitomo, sve žardenizirano, sve dotjerano za građanina. Na mnogim obalama ljudska naselja su u pogledu boje – darežljivija i veselija, kuće su žute, zelene i crvene, ali kad se duže tamo boravi, to počinje sličiti raskošnom cirkusu.
Ovo more je s mjerom obrađeno, s uzdržljivošću veličanstveno i uvijek podrazumijeva prisustvo čovjeka. Kuće su sive ali je njihovo sivilo smješteno kraj plavog mora pred modrim planinama, ono je boja vremena, boja dostojanstvenosti, boja iskustva i boja razmišljanja. Zato nigdje na svijetu kuće nisu toliko slične palačama koliko na dalmatinskim obalama. Nigdje nema onih lijepih probušenih konzola s obje strane pored prozora koje su kao ruke koje zgrada ispred sebe pruža: za one koji su unutra, one su zaštita, za one koji su napolju – dobrodošlica, kad bi se kuća povinovala zemlji i prevrnula, one bi ostale da stoje uspravno poput spomenika. U moru su otoci gusto nabijeni kao na školskom reljefu koji se pravi za očiglednu nastavu i ne poštuju pravila odnosa i prostora: preko dana mijenjaju boju po sto puta, predvečer bacaju hladne sjenke na more, na obalu i jedan na drugoga. Na obalama su gradovi kao komadi kamenog nakita: Perast i Kotor, Senj i Rab, Trogir i Korčula. Pa ipak je Dubrovnik najveće čudo koje je ljudska priroda stvorila: jedan slavan čovjek prije rata nazvao ga je biserom Jadrana ili je time vjerovatno mislio samo na vrijednost, izražavajući se prije terminologijom laika nego jezikom pravog draguljara. Morala bi se naći mnogo bolja definicija za ovaj grad, mada nijedna ne bi bila dovoljna: svaku bi on prevazišao, tražeći da joj se neprestano dodaje i dodaje, sve dok se ne bi izgubila u masi dodataka. Gotovo svaki grad se može, makar i nasilno, zatvoriti u okviru jednog zaobljenog utiska; Dubrovnik se ne da. O njemu mora da se kazuje redom sve, od trenutka kad se u njega ulazi, do časa kad se napušta.
3.
Ako se stiže rano ujutro, najbolji pristup Dubrovniku je onaj sa svjeverozapada, putem od Lozice i Zatona. Treba doći pješke, kakvim fijakerom ili limuzinom ako je dosta spora: u blagom jutarnjem svjetlu pejzaž oko Dubrovačke rijeke izgleda kao zemlja snova, kao zemlja koja sniva. Voda je tako mirna i bez šuma, tihe su stare palače i visoki čempresi koji su i sami slični drvenim tornjevima, napuštenim bogomoljama ako se koji zvuk i ukaže, on samo tišinu oglašava. Vedar je san ovog pejzaža, ili vedrina izbija iz pomisli koja se lahko javi na Mediteranu, pod njegovim nebom, nad njegovom pučinom, oko njegovog kamena, da je i za nas moguće takvo rješenje, takva sudbina, umjesto smrti vječiti mir kakav je mir starih palača i visokih čempresa.
Avionom se može prispjeti u svako doba dana za vidjela i tada se najbolje vidi kako je Dubrovnik jedna školjka: jednom je M. naslikao sliku i pitali smo ga kakva ti je to divna školjka, a on je rekao da je Dubrovnik iz aviona. Tada postaje jasno da nije imao pravo onaj koji ga je poredio s biserima: elegancija pokreta kojim tvrđava Svetog Ivana dovršava ispupčenost zidina, fini urez gradske luke s mnogo filigranskih nježnih površina i šupljina oko ulaza, dokazuju da ovaj basnoslovni proizvod mora nema ništa zajedničko s dovršenošću i uglađenošću bisera, da to može biti samo jedna školjka prvoklasne izrade i kolosalnih razmjera.
Predvečer je lijepo stići u gradsku luku malim brodom koji redovno saobraća, ili kakvom vanrednom trabakulom, od Mlina i Cavtata. Iskrcati se u luci ali ne krenuti u grad, napustiti svaku pomisao da se nekud namjerno ide, u nešto posebno gleda. Jednostavno sa Porporele pred Svetim Ivanom pratiti složeno i harmonično kretanje sjenki po zidovima, njihovu koncentraciju na Minčeti koja najduže svjedoči o postojanju svjetla, zatim blago pa sve brže kretanje u pravcu noći, u pravcu mraka. U mraku sjediti naslonjen leđima na kamen tvrđave koji je još sačuvao toplinu i historiju dana, u društvu penzionera i ribara, prihvaćajući muziku njihovog razgovora ali ne puštajući svijest do njegovog sadržaja. Isljučiti sva ostala vremena. Tada će more, koje se pod nogama kotrlja, donijeti jedan savršeni mir, zvuk ničega, ukus budističkog raja.
Može se noću, pješke, prispjeti ranije spomenutim putem s juga: dočekat će nas čvrste zidine o čijem osvajanju ne može biti ni govora sumnjičavim pogledima iz tamnih orbita puškarnica i putnik se pita neće li ga zaustaviti jedan strašan glas iz mraka, neće li grad dići svoj pokretni most protiv njega?
Ali, tako je samo za nekoliko trenutaka: čim se uđe unutra, opet sve postaje lijepo, prisno, slično školjki, na krilo, na postelju i nema drugog mjesta na svijetu u kome bi bilo tako prijatno, tako normalno, tako bezbjedno noćiti na ulicama. Sve je čisto: mrak bi htio da ovije stvari koprenom tajne, ali mu ne daju glasovi juga, ne da blagost zraka, ne da svjetlost koja zrači iz prošlosti Dubrovnika. Na drugim mjestima govori se o civilizaciji stečenoj po cijenu odsječenih ruku i ižeženih očiju; u ovoj Republici, koja je umjela svoju slobodu – skoro kroz hiljadu godina – da sačuva, prodaja roblja rano je zabranjena, a otkup stranih robova vršio se radi okajanja grijeha. Mučenje kao sredstvo da se iznudi istina ukinuto je već krajem XVII. vijeka, inkvizicija nije imala pristupa u grad i nikad nije gorjela lomača, nadbiskup je uvijek bio stranac da bi ga mogli lakše otjerati ako počne da se miješa u poslove grada, knez je biran na mjesec dana, plemići su se bavili trgovinom i bacani su u zatvor za napastvovanje sluškinja, samotne bogate udovice ostavljale su nasljedstvo vanbračnoj djeci svojih muževa, mladići su dobijali stipendije za školovanje u inozemstvu koje su dva jamca imala da vrate državi ako se oni tamo promangupiraju i ne svrše studije. Dubrovnik je znao da samo libertas non bene pro toto venditur auro i nije miješao slobodu sa slavom, čašću i drugim lakrdijama. Mudar a lijep, stajao je na hridi morskoj za vrijeme svih naših slavnih pobjeda i poraza, naših imanja i nemanja, kao svjetionik, kao utjeha. I danas odlazimo na poklonjenje njegovoj svjetlosti iz našeg francjozefskog i sanstefanskog srednjoevropskog sivila, iz mračne divljine naših planina i smeđeg ratarskog mraka naših moravskih ravnica, ali nam ne pripada. Jedino ako slučajno zanoćimo na njegovim salonskim ulicama, bit ćemo nagrađeni pravom da prisustvujemo časima njegove slobode u rano jutarnje doba. U tom kratkom vremenu, kad su se noćnici već razišli a ranoranioci još nisu stigli, zgrade dubrovačke dobijaju neku boju puti, hladnu a ružičastu, ponašaju se kao žive, stalno u njima počinje i prestaje jedno kretanje, kao da krv svojim putevima cirkulira, kao da se grudi nadimaju od disanja. Nazivi ulica ispisani na zidovima pretvaraju se u glasove koji izgovaraju čarobne verse što nas uvode u istinu mađije:
Mrtvo zvono od rupa ispod mira.
Uz jezuite stradun, peline, plovalni skalini, garište, placa.
Na njihovu zapovijest pokreću se mehanizmi starih majstora, dva diva u tornju koji treba da obilježe početak dana udarcima svojih maljeva, užurbani svijet trgovaca, travara i zanatlija na kapitelima stupova dvora, putnik ispred Kapele u Ulici prijeko koji je upravo pošao na put, štapom naoružan. A nad svima bdije Orlando, čovjek-ptica, spreman da se sa stijegom Republike vine u nebo kad mu na zemlji više ne bude mjesta.
5.
Zatim će Stradunom odjeknuti prvi koraci, počet će se razmicati kapci i pomaljati se glave na prozorima, a u onim uskim uličicama, u kojima se još živi po nekim prastarim zakonima zajednica, poteći će ponovo žubor razgovora koji je sinoć kasno prekinut bez volje, a sada žustro nastavlja teći iz kuće u kuću, kroz prozore, kroz vrata, preko balkona, sve dok su u određenom času jutra, pošto se svi stanovnici izbude i pridruže, ne pretvori u brujenje kojim je čitava okolina ispunjena.
Tada se može, ako smo još željni samoće, skloniti u jedan manastirski klausar, u dvorište Divone, u park Gradac, na klupe Boninova, može se krenuti u obilazak zidina sa kojih su ljudi slični olovnim vojnicima. Jedino ne treba boraviti u zatvorenim prostorima, ne valja zalaziti po kućama, tamo su pacovi, stare žene ponekad gadnog izgleda, bijedne tapiserije s jelenima i lovcima i prašnjavi vezovi i noćni sudovi pod krevetima, tamo su znaci smrti i propadanja. Dubrovnik je sam jedna kuća, jedan otmjeni salon i nije lijepo u njemu zavlačiti se po kućama, po muzejima, kao što je običaj u drugim mjestima, Dubrovnik nije mjesto za posjetioce muzeja nego za ljubavnike gradova. Možda su mu zato muzeji i loši, možda i nisu loši nego su samo bijedni u poređenju s onim što on sam pruža: te perike, te prašnjave odore čuvane u vitrinama dokazuju da je Republika zaista propala ili da nije, onakva kakvu je poznajemo, nikad ni postojala. U Dubrovniku treba stalno ostati napolju, na vidiku mora i u zagrljaju vazduha, u sjeni crkava, sjediti u staroj luci Kašun i misliti o argozijama koje se vraćaju s kraja svijeta, sa Kube i iz Kalkute. Ujutru je ipak najbolje otići na plažu, najbolje na dubrovačku plažu na Dančama, i ostati tamo sve do četiri, sve dok ne dođe najljepša žena plaže vodeći za ruku sina. Bit će u kostimu jer dolazi izbliza, od kuće, jer je ovo njena plaža, ostavit će dijete da se brčka u plićaku a sama će otići da pliva, daleko prema pučini, iskusnim pokretima. Zatim će se vratiti, pažljivo oprati mališana pod tušem i umotati ga peškirima, zatim će se i sama tuširati puštajući da joj voda razdvaja kosu i da joj teče niz ruke, slobodno pokazujući da uživa podjednako i u ovoj vrsti vode, vodi koja se sliva, brzo će se obrisati i otići bez zadržavanja, bez osvrtanja, bez za vas tako obaveznog sunčanja. Tada ćete shvatiti da nijednog trenutka Dubrovnik nije pripao vama, da ni pedalj niste zakoračili unutra, i obuzet će vas žalost i čežnja, čežnja za Dubrovnikom već od ranije vam dobro poznata.
6.
Uobičajeno je sanjati o Dubrovniku zimi, u ranim popodnevima, u vrijeme kad stvari u sobi gube uglove i ivice, počinju da se rastaču i ljigavo krakaju poput ameba, kad je nebo sivo, putovi zatrpani a automobili vezani lancima. Može se nizati bez reda mnoštvo utisaka i uspomena, može se vezati za pojedinačne objekte, sasvim prema vlastitom ukusu i bez imalo stida, jer nema u Dubrovniku ničega što ne bi bilo dostojno divljenja. Panorame grada: ona s južnog puta, ona s bedema Gradca, sa stepeništa pored Minčete, sa gradskih zidina. Pogled s Boninova, čudesna ljepota i snaga njegovog mora, podneva na obali, glasovi kupača i pjesma zrikavaca, zvuk zvona i čempresi koji se njišu kao da to oni zvone na vjetru. Divna uglačanost Straduna, mala Onofrijeva fontana kraj koje se uvijek neko slika kako pije vodu, velika kraj koje ima kuća s prozorima i od fontane se sve vidi što se unutra zbiva, plavo kube Gospe ujutru koje postaje sivo preko dana i ozareno svjetlošću u noći i njegova četiri prozora, četiri plava oka, tako obična u svome građanskom stilu i tako i prikladna na ovom crkvenom mjestu, cvjetne aleje plaže Lapada, bivši hotel “Belevedere” na obali kod Svetog Jakoba.
Imao je za mene draž zabranjenog vrta jer sam ga mogao vidjeti samo izdaleka, preko zaliva, i maštati o tome kako je boravak u njemu divan. Na jednoj fotografiji vidio sam kakav je Dubrovnik gledan s tog mjesta i to me je uvjerilo da moje maštanje ima smisla. Pokušao sam doprijeti do njega kopnom, ali je to bilo noću, stigao sam do pustog samostana, do gvozdene ograde i velikog crnog psa. Kad god bih pošao u Dubrovnik, uvjeravao sam sebe da ću sigurno tamo odsjesti, ali kad bih se našao na stanici sa koferima, opredijelio bih se za nešto bliže i jeftinije, uvjerio bih sebe da je njegova cijena za moj džep nepodnošljiva, da je sve već zauzeto strancima. Kad sam se konačno odlučio i pitao za mjesto, odgovorili su mi da hotela tamo više nema i da se zgrada u druge svrhe upotrebljava.
7.
Dok sjedimo pred kafanom u Trebinju, kažem čiči: “Nećemo proći kroz Dubrovnik. Još najviše pola sata i skrenut ćemo ulijevo, sve više se udaljavajući od njega. Bit ćemo u njegovoj najbližoj okolini a nećemo mu vidjeti ni traga. Možda Dubrovnika više i nema, možda će nam upravo sada javiti da je razoren zemljotresom ili osvojen Napoleonom, da se u druge svrhe upotrebljava”. On kaže: “A ova gospođa silazi u Dubrovniku. Vidio sam, dogovorila se sa šoferom, on će zaustaviti na okuci, a nju će tamo čekati njen čovjek s djetetom i s kolicima. Već su joj skinuli stvari s krova pa ih drži oko sebe po podu, cio je prolaz zakrčila.
“Dobro”, kažem, “to se nas ne tiče, autobus će se najviše za minutu zaustaviti i mi ćemo produžiti.” “Jeste”, kaže čiča, “a odatle još tri sata pa smo na licu mjesta, pitao sam šofera.” Više se nimalo ne sekira zbog Dubrovnika. Ljuti me tolika nevjernost. “Da, da”, kažem, “šteta je ne vidjeti Dubrovnik a otići će kad nam bude tako reći u rukama”. A, zapravo, mislim, da je bolje da on ode, da ne budem ja taj koji izdaje i napušta, čemu te priče o autobusima i avionima kad on mora da ode, ne zbog ekonomskih kriza, zbog važnih i manje važnih pomorskih puteva, zbog Napoleona i zemljotresa, već prosto mora da se odazove pozivu mora i odlazi, kao na slikama Peđe Milosavljevića, dostojanstveno, otmjeno, barokno, praćen svirkom na čelima i kontrabasima.
Odjek, Sarajevo, 1969.
Naslovna ilustracija: Fadil Vejzović, Dubrovački put kroz park