BOSANČICA

DALA SI MI OGRLICU

Pogled si topli odaslala, ne zaklanjajući lica,

osmijeh niodakle iskopala i umorna od života,

moj osvijetlila dan.

Rukama kroz čije su vene prošli trebižati krvi,

šakama koje su podizale i grlile nejač,

prstima što su milovali nebrojeno puta,

dala si mi.

Zlatan krug u valeri kaduljinog meda,

sa alem-kamenjem umjesto nevinih suza evlada.

Na vrat mi ga sljubila poput vijenca planinskog cvijeća,

sastavljanog u nevještoj i nepomućenoj dječjoj igri.

Gledala si kako se prislanja na nj,

na tvom je, majčinskom, damar igrao i dirao u slijepe oči.

Uzdahnula si, nije bilo boli,

lijepe su ti oči, znala sam, uživale u pogledu.

Srce im nije mira, ni koliko trunku, davalo.

Slovima koje sam izrekla bezbroj puta,

sastavila sam riječi koje nisam izgovorila nikada.

Gledali smo se i pogledima govorili istine.

Sa tebe na mene pređoše,

ne samo tvoj poklon nego i tvoj teret,

ne samo tvoj mir nego i tvoje strepnje.

……….

Mili mi se, ko i tebi, što ogrlicu o vratu nosim,

i što pogledam u šćer, unuku tvoju,

čekajući da naraste i očovječi.

Pa da vrat utve okite,

staro zlato i alem-kamenje.

A kroza me, ko kroza te,

damar prođe.    

PRED IFTAR

Uz predstavljanje jedne Stojićeve knjige

Nije trošio dane da bi ispisivao riječi kojima nedostaju temelji.

Nosio je odgovornost prema vremenu, bacajući luč na naše potamnjele osjećaje,

posuvraćivao zlo ko postavu,

iskonski se okrećući prema dunjalučkoj ljepoti različitog.

Na stotine će zvijezda krijesiti tu noć.

Polumjesec bio nadohvat ruku,

uzmirisale se lepine sa čurukotom,

grad umiven i namjestu, pripremljen za neporeciv nijet.

Zgrada pozorišta je, popločana dobrotom,

odzvanjala melanholičnim porukama,

iftarski čas se bližio.

Nakvasavali smo.

Moja se duša nenametljivo sljubljivala sa srcem, osvajala ga,

pokroviteljski mu prateći otkucavanja.

Mozgu je, za dobrobit čovječiju, sve bilo potaman.

Veliki je, znam zasigurno, svojom prisutnošću nadsvodio nevelik prostor

i pustio unutra

svakovrsnost umjesto isključivosti,

nadu namjesto ravnodušja,

blagost nasuprot sili.

Htijenje naspram moranja.

U istom času kad se kroz pjesmu javio,

raskrilio se i ezan sa džamije.

Ne ustadoh da se omrsim vodom već sam nastavio ispijati rečenice

pomirenja i ljubavi,

vjerovanja i sjete.

Činile su me sitim, svlačile sa mene srklete i ljutine, pojile me nježnošću.

Mrak pozorišta je obasjalo svjetlo riječi,

mrak grada svjetlost kandilja.

Tu sam noć zakasnio na iftar.

NIŠIĆI

Lijepo je kad se lijepo, već i u imenu množi

Jesu li dobrota i vjera tek arhaične riječi, pređašnje svršeno vrijeme?

Ćutim kako bigliše bulbul i navještava mir u praskozorje.

Motrim krotke jaganjce što lelujaju na obzoru,

smjerno spuštaju glave zemlji,

išćući i prisvajajući život.

Ne otkrivam,

predaju li se ili poklanjaju?

Prepusti se.

Pusti pogled od sebe, do u nevidljivo, i ne prizivaj ga nazad.

Pruži ga i raskrili preko orošenog zelenila i stijenja,

neka bruji i leprša među vihorima,

neka se raspupava među opojnim livadskim cvjetovima.

Ne kudi ga što se, u rumenilo Sunca zapleten, neće vratiti.

Halali mu.

Složi zanosne pejzaže u naručje duše, nasadi kalemli perivoje po sebi.

Nekada im se vrati, pozove li te prošlost, ali darovani pogled nemoj iskati.

Osvojen je, utamničen izmaglicom godina,

poražen pa razoružan nedostižnom koprenom vremena.

Nestale su bistrine, okopnio je.

U daljinama potraži tek ljude,

bijelih duša,

crnim tačkama nalik.

Što putokaze traže,

svakoga novoga dana,

neke nove,

svakoga novoga dana,

neke nove.

FENJER

Raspolućuje mrak, u njem dozrijeva,

a svjetlost, ko perlu u školjki, stvara.

Razdani li se, u svevid se utopi,

omrača li, prijatelj je, neodvojiv od ruke.

Prosvjetljava i sebe, a da ni ne zna.

Svoju bistrinu i obasjaje ne ugleda,

tek mu ih drugi primjete i kažu.

Ne zaziva smrt, ali život na krilima, smrti privlači.

Tmušu isfleka plamenim biljezima.

Oprati ih i ne sanjaj.

Ohladiš li ga, sami nestanu.

Od sudbine ne pobježe: jedna ga ruka i porađa i ništi.

 

BOSANČICA

Slađa od meda,

lijepa poput rose,

mirisnija od otkosa,

čišća od čista neba.

Išarala je živote kroz dugo vrijeme.

Kudret-sahat u kazivanja pretvorila,

životvorna,

ko hamajlija štitila i branila svoje.

Oči crne na licu bijelom,

zapis na kamenu uklesan,

otisak na pergameni,

od slova predanja sazdana.

Pjesme bi izrodila,

ko ham-pamuk nježne.

I sijaset besjeda i skaski,

o zemlji, i sretnoj i krvavoj!

Riječi su iznjedrene, po hartiji zasađene,

znanje i berićet u domove donosile.

Krijesile, mirisale ko zambaci.

Bez šumora zvonile biserne perle na uglačanim basamacima. 

Rastapale se i stapale.

Oblivale nas širinama, daljinama i mudrošću.

Bosančica se nije nastavila ispisivati i nikada nije narasla u Bosanku.

Ne znasmo zašto.

Možda jer je već imenom bilježila tlo iz kojeg je nastala.

A puno ih je Bosnu nevoljelo i od nje glave okretalo.

Bosančici ni vrijeme nije pomoglo skršiti lokote od zavisti.

A ona bi opet da živi i da se spominje.

Možda je za početak, dovoljno da, koliko sutra,

rastvorimo dveri lijepe i tužne prošlosti.

Zagnjurimo se u nju, pokušamo je iskružiti iz rama zaborava.

Ja ću, koliko odmah, na prstima, otići do susjedne sobe i odškrinuti vrata.

Uvući se, ušuškati moje Bosančice, stvarne i žive,

uživati u očima kao surmom iscrtanim.

A potom, nad hartijom nalakćen dok čaršija spava,

probuditi pjesmom

riječi

o davno zaboravljenim slovima.

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u više  od 150 bosanskohercegovačkih i regionalnih časopisa, listova, portala i fanzina. Publicirao je knjige: „Boje Sunca“ (2000.), „Šest bijelih mantila“ (2007.- zbirka pjesama ljekara-liječnika), „Ćilibar i perle“ (2007. i 2008.), „Obične riječi“ (2012.), „Vaša priča, naša knjiga“ (2012.), „Poznavanje prirode i društva“ (2014.), „Dobre godine“ (2018.), „Pogled na moj svijet“ (2018.),  „Memento vivere“ (2021.) i „Nevidljiva Bosna“ (2023., s Mehmedom Đedovićem).

Primio je nagrade: „Mak Dizdar“, „Fondacije za izdavaštvo“, „Simha Kabiljo“, „Dr Esad Sadiković“ (u dva navrata), „Marko Martinović Car“, lista „Večernje novine“,  udruženja „Mladi Muslimani“ i plaketu „Musa Ćazim Ćatić“. Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu „Lapis Histriae“, a jednom za bosanskohercegovačku nagradu „Musa Ćazim Ćatić“. Antologiziran je za pripovijetku, kratku priču i pjesmu. 

Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Ljekar-liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Urednik je i dugogodišnji recenzent u domaćim i prestižnim evropskim medicinskim časopisima. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.