Ilutracija: Mehmed Zaimović
SEVDALINKA
„...Putuj vjetre, nosi moju ljubav,
putuj vjetre, nosi moju tugu...“
(narodna pjesma)
Putuj, vjetre, putuj, putuj,...i nađi za mene kakvu
dobru zvijezdu, neka jutarnja bude, a možei večernja,
ako ćeš je lakše naći. I neka u kakvoj dobrostojećoj
galaksiji bude, da nije suviše daleko a ni blizu ljudima,
da nije prevruća a ni hladna, i da je još niko vidio nije,
pa joj ni imena još nisu mogli dati, a ja joj ga, evo,
ovog časa dajem – neka bude G-1004947MMBIH.
Kaži to svima, vjetre moj putujući, i ne stidi se, ne
sklanjaj se nikome, pakakav bi ti vjetar bio, kada bi
se nekome sklanjao s puta?!
Neka te, vjetre moj, imamo uza se, za svaki slučaj,
pa ako se naša umori zvijezda, ako, prije vremena,
galaksiju našu crna pojede rupa, ako nam se mjesec
naš iz mora više ne vrati, da znamo, i tada, da za
nas još ima nade, pronaći ćeš ti nama i planetu
novu, i zvijezdu njenu novu, i galaksiju zvjezdanu
novu.
Pa, ako je nađeš, ako stidna bude, ako se naših
očiju bude plašiti, reci joj, vjetre, da ćemo je čuvati
brižno, i u pjesmama ćemo je našim pominjati,
i u molitvama ćemo je našim pominjati, tako mi
radimo sa svim onim što nam je važno i srcu blisko.
Putuj, putuj, vjetre, ne zastajkuj ni časa jednog,
putuj i tjeraj oblake lijene da donesu kišu tamo
gdje su ljudi žedni. Putuj, vjetre, jer, ako staneš,
nikakav vjetar ti više nećeš biti, ili ćeš samo bivši
vjetar biti.
Ustajali zrak širit će se nebom cijelim. Nestat
će i zemljine teže, pa će jabuka ser Isaaca Newtona
ostati, do daljeg, visiti u zraku, i istruhnuti tako
od tuge, što ona, kao jabuka, ništa neće moći
dokazati. A jabuka, zna se, mora na zemlju pasti,
i jabuku, na kraju priče, kada obavi zadatak i na
zemlju padne, neko pojesti mora.
Putuj, vjetre, i vidi je li ozdravila lijepa Hajrija,
pitaj usput ljude zbog čega je, u neko davno
vrijeme, djevojka gòru zapalila, i jesu li zaista
kòse djevojačke na tamburi tanke žice bile.
Pitaj žene, one što na potocima ispiru košulje
bijele, jesu li u kraju njihovom stigle dunje
carigradske, jesu li u kraju njihovom snijezi
okopnili, pa da djevojkama pod prozore mogu
doći mlade đidije, nebili se, napokon pomirili
orli i sokoli. Of-aman!
Putuj, vjetre, putuj, putuj, i gledaj, ako ikako
možeš, da ove godine snijeg ne padne na behar,
na voće, i pomozi malo pobjegloj robinji kako je
ne bi sustigli pašini kavazi. Putuj, putuj, samo ti
putuj, vjetre razigrani, jer ako staneš Sarajke
-djevojke neće moći „desnom rukom i srebrenim
srpom“ žitopokupiti, pa će nas glad sustići teška,
i njense dragi neće moći iz ropstva kući vratiti
svojoj.
Putuj, vjetre, putuj, putuj, jer ako ti staneš
sevdalinka bi umrijeti mogla. Of-aman!
INVENTURA JUTARNJA, RANA
Râno je jutro, rata još uvijek nema, sati je između
pet i šest, stidljiva se, kroz prozore, svjetlost javlja,
potpuno gola i lijepa, baš kao da se ovaj dan
ponedjeljkom nikad nije ni zvao.
A jeste, zašto bih to krio, ponedjeljak je, dvadeset
i sedmi mart dvije hiljade dvadeset i treće godine,
mjereno od dana kada su zemaljski polovi,među
sobom, zamijenila svoja ranija mjesta.
Po dlanovima znojnim pišem i dalje: jedna velika
muha, koja je dȕgu zimu preživjela baš u ovoj
sobi, zaželjela se čistog zraka, pa uporno udara
glavomu prozorsko staklo. Pomažem joj nesebično,
otvaram prozor i kažem: idi muho, idi, leti, leti,
neka ti je sretan let, svako svoj posao neka radi,
i nekai tebe vjetar dobri pronesa svijetom.
Još jednom u zidu čujem bolne otkucaje satova
nevidljivih. Ranije se javljao samo jedan,
prepoznavao sam mu notkucaje, ovoga jutra
cijeli hor satova odbrojava sekunde i minute
ranog jutra, u ponedjeljak, dvadeset sedmog
marta, u godini dvije hiljade dvadeset i treće,
mjereno od dana kada su strane svijeta zamijenule
svoja ranija mjesta.
U dlanove znojne zapisujem dalje: drhte mi prsti
na lijevoj ruci; sve su prilike da bi danas mogla
velika kiša pasti. Odranije znam: kada mi drhte
vrhovi prstiju na desnoj ruci, obično se rađa
vedar i sunčan dan.
Bilježim i dalje, neumorno: slika mrtve prirode
spokojno miruje na zidu, a to je pouzdan znak
da danas nigdje u svijetu neće biti zemljotresa
velikih. U mojim starim sveskama piše da, kada
se slika na zidu pomjera ulijevo iliudesno, taj
dan se negdje u svijetu zemlja trese, ili počinje
neki novi mali, lokalni rat, kažu hibridni, ali dugo,
dugo traje.
Sa ulice već dopiru glasovi prvih jutarnjih
ljudi; ima ih, ima, baš jutarnjih, a to su oni koji
žure da što prije popiju čašicu-dvije rakije ljute,
na obližnjoj autobusnoj stanici, jer je to, priča
se, najbolji lijek protiv jutarnjih bolova u stomaku
i iritabilnog kolona, kada se zračni pritisak spusti
ispod uobičajnih vrijednosti.
Evo, već je nestalo mraka, a gdje je otišao niko
ne zna. Nije to znao ni umni Ajnštajn, kada ga je,
u nekoj prilici, pitalo dijeta: „Čika Alberte, gdje
ode mrak kada se upali svjetlo?“ Ne znam, evo,
ni ja, pa se pitam: gdje je otišla ova noć kada je
stiglo jutro?
Ova i sva druga jutarnja pitanja mudra skrivam
pod jastuk znojni, a možda ću ih ponijeti sa
sobom, pa ako, u tokudana, sretnim poštara
Jakova, ili pčelara Juru, ili pekara Abdulaha, pitat
ću njih gdje ode noć kada dođe sunce. Mogao bih
to isto pitanje postaviti i policajcima, šumarima,
mlinarima...neko od njih će sigurno znati pravi
odgovor na pitanje gdje odē mrak kada novi dan
svane, pa će mi cijeli dan proteći u dobrom
raspoloženju i u znanjima novim.
Sa strahom odlazim u kupatilo; moram pred
ogledalo stati, a ne znam koga ću tamo, ovoga
jutra, sresti. Ne volim kada me iz ogledalske
dubine gledaju mutne, sanjive oči, pune trnja
i nestalog mraka.
Šta li se dešava s ovim modernim pijetlovima,
zapisujem na kraju, odavno ih već nisam čuo?!
POZAJMIT ĆEMO VAM NAŠU KRALJICU
I KRALJA NAŠEG
Sjednite, evo ovdje, za ovim stolom, pa se lijepo
dogovorite o tome ko je, ovoga puta, pobjednik
a ko poraženi, mada će, sve su prilike, kao i uvijek,
rezultat biti neriješen, sve do naredne bitke.
Za ovim stolom, zovemo ga okruglim, tako da,
kako vidite, niko nije na čelu. Sva su mjesta, i sve
strane, jednako važne, i ruke će vam na stolu, za
svaki slučaj, biti vidljive, kako bismo mi, kao
neutralni pomiritelji, bili sigurni da se, ispod
stola, u vašim rukama ne naleze koplje kakvo
oštro, sablja ili mač, puška ili pištolj, višecjevni
bacač raketa ili topprotivavionski.
Svi ste jednako krivi, to već znamo, pa možemo,
za početak, ove pregovore početi sa čašicom vaše
„slivovice“, ljute rakije, jer teški pregovori nikako
ne idu uzslatke sokove, čajeve i limunade. Kaže
se ovdje kodvas: ljuta travka na ljutu ranu. Naravno,
i ovdjemoramo oprezni biti: i vi, i mi znamo,
iskustvo nas je bogato podučilo kako uz rakiju
obično krenei pjesma, uz pjesmu, ili iza pjesme –
smijeh, uzsmijeh ili iza smijeha – plač, uz plač, ili
iza plača – udaranje u junačka prsa i deseteračka
historijaplemenâ vaših slavnih, koje smo se naslušali.
Znate i sami kako to već ide: u jednom vijeku
pobijede amebe, u drugom: protozoe i punoglavci,
u trećem: zeleni, u četvrtom: plavi, u petom: crveni,
u šestom: žuti i zvijezde repatice, i tako redom, sve
do novog početka, ako ga bude, ako se, napokon,
uspješno dogovorite.
Plemena su vaša, u isto vrijeme, stizala u ove
krajeve sa bliskih, srednjih, dalekih i još daljih
istoka. I nije vam bilo tijesno: imali ste rijeke pune
riba, šume pune divljači, zelene livade i stotine
„živih voda“.
Imali ste zdrave žene i djecu zdravu, nijema ste
kola igrali, imali ste mirne snove i večeri pune
ljubavi i zdrave mjesečine, sve dok vam, pod
pazuhama, nisu počele nicati otrovne trave i dok
niste počeli barbarske pjesme pjevati.
O ratovima i bunama danas nećemo govoriti, ovdje
smo da se dogovorimo kako ćete dalje. Ako želite,
nađite sebi kralja i kraljicu, potpuno nove, moderne
i napredne. Imamo ih i mi, dugo već, i ništa nam ne
fali. Nacrtajte sebi nove grbove i zastave,ako vam
ove nisu dobre. Ovi sa lijeve strane neka vrate ovima
sa desne devet otetih jezera i devetplodnih polja,
a ovi sa desne neke ovima sa lijeve vrate devet otetih
šuma i tri planinska vijenca, pa da krenemo dalje,
korak po korak, do mira konačnog nepoderivog.
Za početak mi vam možemo, privremeno naravno,
pozajmiti našeg cara i caricu, pod uslovom da nam
ih žive i zdrave, vratite nazad. (Historija nas je naučila
da moramo oprezni biti kada vam šaljemo prinčeve
naše i princeze naše!).
Možemo vam pozajmiti i premijera i nekoliko
dobrih ministara; možemo vam poslati i nekoliko
naših mudrih sudija, dva-tri iskusna generala
i desetakpukovnika, kojima ionako nema ko da
piše, pa su, zbog usamljenosti, veoma tužni.
A vi ćete nama, zauzvrat, darivati bistre djevojčice
i dječake, poklonit ćete nam devet bistrih rijeka
i još devet planinskih vrhova, da vas sa visova
planinskih možemo posmatrati, barem još stoljeće
ili dva, kako se ne biste ponovo dohvatili noževa
i mačeva, topova i granata.
I brda ćete nam zelena ostaviti kao dar, morat
ćemo i mi skloniti negdje, na sigurnom mjestu,
ostarjele tenkove i mine, jer nije ni nama lahko,
mijenja se brzo svijet, imamo i mi svojih briga.
Eto, počeli smo lijepo, a sada da čujemo vas,
ako ste spremni da dogovorimo rezuluciju novu
važnu, broj 9999.
ŽELIO BIH I JA U KAMEN UĆI
(sinoć sam pročitao pjesmu W. Šimborske
„Razgovor s kamenom“)
Želio bih i ja, baš ovog kišnog dana, u kamen
tvrdi ući, jer tamo je, znam, suho i toplo. A dugo,
dugo sam se čudio slavnoj pjesnikinji Šimborskoj,
kada je, u pjesmi svojoj, molila kamen da joj vrata
svoja otvori.
Željela je, kaže, da u kamenu vidi „lijepe i gluhe
prazne sale, bez bilo čijih koraka“. Obećavala je,
pri tom, da će „ući i izaći praznih ruku“, nakon
što „kamenim dvorcima“ prođe.
I mada je pjesnikinja u cijelom svijetu hvaljena
i slavljena, kamen joj nije dozvolio da uđe unutra,
rekavši joj ljutito da nema vrata, te da bi joj to
isto rekli i kap vode i list na grani, gdje je, nakon
kamena, željela ući.
Tako je, eto, i meni na pamet palo da, ovdjeu Bosni,
pokušam u stećak ući. Jer, znam toodavno već,
stećak jeste od kamena, ali musrce kameno nije,
pa da pred željom mojomzatvara vrata. Stećak
ni kamena pluća nema, pa da se svježeg zraka plaši
i prehlade kakveteške.
Meni bi dovoljno bilo, bude li se stećak bunio,
da uđem, makar, u zidove kamene, one suhe
zidove što rastu godinama oko naših kuća i naših
njiva zaboravljenih. Oni nas već dugo čekaju, čuo
sam to od nekihmudrih ptica, hoće da im kažemo
šta se sve oko njih zbiva, kada veliki snjegovi
padnu, i kada vjetrovi hladni zvižde iznad poljâ
kraškihi iznadvisoravni travnatih.
Mi bismo našim zidovima kamenim kazalida
imamo „čula učešća“, (a baš je to prigovorio
kamen tvrdi pjesnikinji Wislavi, kada ga je molila
da joj otvori vrata). A ja bih stećku našem rekao
da rukama svojim liječim sve diluvijalne pukotine,
na tijelu njegovom, pa bismo se tako, zajedno,
našli na putu do „vječnosti“.
I, kao da čujem, govore nam zidovi kameni
i stečci zaboravljeni: imamo vrata, imamo srce,
imamo čvrstu građu, imamo “unutrašnjost“,
uđite slobodno, i osjećajte se kao u vlastitoj
kući, a mi, zapravo, i jesmo, kuća vaša buduća,
kuća vaša vječita.