MARGARET ATWOOD rođena je 18. novembra 1939. u Ottawi, Kanada. Djetinjstvo je provela u divljini Sjevernog Quebeca, kao i u gradovima Ottawa, Sault Sainte Marie i Toronto. Tek s jedanaest godina pohađala je prvi put cijelu godinu školu. U srednjoj školi počela je da piše pjesme inspirisana Edgarom Alenom Poom, a sa šesnaest godina je odlučila da će biti pisac, pa će šest godina kasnije objaviti zbirku pjesama Dvostruka Persefona. Njena druga poetska zbirka Igra u krugu iz 1964. joj je donijela najveće književno priznanje u Kanadi (Governor General’s Award). Nakon toga je objavila sljedeće pjesničke zbirke: Životinje te zemlje (Animals in that Country) 1968, Dnevnici Suzane Mudi (The Journals of Susanna Moodie) 1970, Moć politike (Power Politics) 1971, Sretna si (You Are Happy) 1974, Istinite priče (True Stories) 1981, Međumjesečev prostor (Interlunar) 1984, Dvoglave poeme (Two Headed Poems) 1978, Jutro u spaljenoj kući (Morning in the Burned House) 1995, Vrata (Door) 2007, Od dragosti (Dearly) 2020. Atwoodova je napisala više od 50 knjiga poezije, priča, romana, eseja i knjiga za djecu i bila nagrađivana više od 50 puta. Najvažnije nagrade su Kanadskog guvernera 1964. i 1986, Bookera 2000. i 2019, Nagrada princa od Austrije 2008, Nagrada Arthur C. Clarke 2015, Carl Sundberg nagrada 2017. i Franz Kafka međunarodna nagrada za književnost 2017.
S engleskog preveo: Nenad Tanović
* * *
Uzeh svoju fotografiju
i makazama za šivanje
napravih rupu tamo gdje je bilo moje lice.
Sada je sve mnogo tačnije:
umjesto mojih očiju
sve
se pomalja.
ISKRCAVANJE U QUEBEC-u
Je li to moja odjeća, moj način hodanja,
stvari koje nosim u ruci
– knjiga, korpa sa pletivom –
pogrešna boja mog ružičastog šala
ovaj prostor je gluh
ili moj vlastiti nedostatak
uvjerenja čini
ove vidike samotnim,
duga brda, močvare, jalov pijesak,
odsjaj sunca na poput kosti bijelim
deblima, kobni znaci zime,
mjesec tuđ u dnevnom svjetlu –
vrijeme blagog odbijanja
Drugi skaču, viču
Sloboda!
Tekuća voda neće mi pokazati
moj odraz.
Kamenje ravnodušno.
Ja sam tek riječ
u stranom jeziku.
NASTAVAK PUTOVANJA
Nakon što smo prebrodili dugu bolest
što se zvala okean, krenusmo uzvodno rijekom
Na prvom ostrvu
useljenici poskidaše odjeću
i plesaše kao insekti
Ostavismo za sobom jednog za drugim
gradove okužene kolerom,
jedan za drugim naše civilizovane
običaje
i uđosmo u ogromnu pomrčinu.
Bilo je to naše sopstveno
neznanje u koje uđosmo.
Ja još iz njega nisam izašla
Moj mozak napipava razdražljive
pipke u noći, odašilje
strahove dlakave poput medvjeda,
zahtijeva svjetiljke, ili čeka
mog sjenama obavijenog muža, čuje
zlobu u šaptu drveća.
Trebam vučije oko da vidim
istinu.
Odbijam da se pogledam u ogledalu.
Je li divljina
stvarna ili ne
zavisi od toga ko u njoj živi.
PRVI SUSJEDI
Svijet među kojim živim, za koji sam
ničim zaslužna pridošlica, gunđaju na to kako udišem njihovu
svojinu, vazduh,
govore u odnosu na moj iskrivljenim dijalektom –
načuljeno uho
premda sam se trudila da se prilagodim
(djevojka u crvenoj odrpanoj
podsuknji, koja mi se rugala zbog izgorjelog hljeba
Idi tamo odakle si došla
stiskala sam usne; znajući da je Engleska
sada nedostižna, utopljena u ogromno more,
a da me čak nije naučila o koritu za pranje)
Navikoh da budem
nevažni nesposobnjaković, od koga se očekuje da pravi
glupave primjedbe,
uzaludne i nekoordinirane pokrete
(pitala Indijanca
o nabijenoj stvari na štapu
što se pržila na vatri: Je li to žaba?
Razljućen, on reče: Ne, ne
jetra jelena, vrlo dobro)
Konačno, dobih momačku neprobojnu
kožu; savladah maglovitosti
čudnih značenja, postavih
sve na svoje mjesto:
nešto što se može podnijeti
ali ne tim biti i iznenađen.
Netačno. Šuma još uvijek može da me prevari:
jedno popodne dok sam crtala
ptice, zloćudno obličje
proleprša preko mojih ramena;
grančice treptahu.
Rješenje: biti podoban i težak za uplašiti s
(mada su nespretnost i
strah neizbježni
u ovom kraju moje nedovoljno
poznavanje jezika samo znači da je
predviđanje zauvijek onemogućeno.
USELJENICI
Kreću se između iskidane ivice
šume i krivudave rijeke
po ugaženom komadu raskrčene zemlje
moj suprug, susjed, još jedan čovjek
pljeveći korov iz nekoliko redova
izdžikljalog graha i prašnjavih krompira.
Saginju su, uspravljaju; sunce
osvjetljava njihova lica i ruke, svijeće
što trepću na vjetru u odnosu na
tamnu zemlju. Vidim ih; znam
ni jedan od njih ne vjeruje da su tu.
Oni poriču tlo na kome stoje,
uobražavajući da je ta prašina budućnost.
I u pravu su. Ako odustanu
od te iluzije koja je za njih čvrsta poput lopate,
bace li pogled samo na trenutak
na okolno drveće, na to posebno sunce
biće opkoljeni, napadnuti, uništeni
od grana, korijenja, izdanaka, tamne
strane svjetlosti
kao što sam ja.
BIVŠI ČOVJEK
Moj suprug hoda smrznutim poljem
jedno X, pojam
definisan u odnosu na prazninu;
on naglo skreće, uranja u šumu
i biva izbrisan.
Nepristupačan mom pogledu
u šta će se prometnuti
koji drugi oblik
se miješa sa
šibljem, mahanje preko ribnjaka
je kamuflaža za slušanje
životinja iz močvare.
U podne će se
vratiti; ili će to biti
samo moja misao o njemu
koju ću naći vraćenu
s njim i skrivenu iza toga.
On takođe može izmijeniti mene
okom lisice, okom
sove, osmostrukim
okom pauka.
Da mi je samo znati
šta će on vidjeti
kada otvori vrata.
STAZE I RAZMIŠLJANJA
Oni koji su otišli naprijed,
prije nas u šumu,
lomili su mlado drveće
koje je raslo da bi upozoravalo:
trag nije bio
među drvećem već
samo drveće
i postoje neki koji imaju snove
o pticama koje lete u obliku
slova; nebeskim
šiframa;
i sanjaju još
važnost brojeva (prebrojavaju
latice određenih cvjetova)
Ujutro kročih
preko praga: sunce
na kori drveta, međusobno
isprepletene grane, na tom mjestu
treptaji plavetnila u lišću, rasuti
pozivi – nema tragova, kamenje
i sive skupine mahovine
Latice vrbovih
cvjetova pale gdje su pale
Viđena sam kao uljez
koji zna za neprijateljstvo ali
ne i gdje
Dan se povlači preda mnom
Kada će biti
taj sklad u kome će se svaki
predmet (dijelovi
prividnosti razbijeni mojim
korakom) bez kretanja kretati
oko mene
dolazeći na svoje mjesto
SMRT SINA UTAPANJEM
On, koji je uspješno plovio
opasnom rijekom na kojoj bje rođen,
po ko zna koji put odluči da ide dalje
u istraživački pothvat
po zemlji na kojoj plutah,
ali koju ne mogah taknut da bih na nju polagala pravo.
Njegove noge se okliznuše na obali,
matica ga povuče;
u vir u kome led, drveće i on bjehu progutani
i zaronjeni u daleke predjele,
njegova glava posta batiskaf;
kroz tanke staklene mjehure svojih očiju
on, nesalomljivi istraživač, gledao je
predio straniji od Urana
na kojem smo svi bili, a samo neki ga se sjećaju.
Bio je to nesretan slučaj; bez vazduha,
visio je u rijeci poput srca.
Izvukoše utopljenikovo tijelo,
sjeme mojih planova i mapa budućnosti,
štapovima i kukama
iz gomile trupaca.
Bilo je proljeće, sunce sijaše, mlada trava
izdžikljala, čvrsta;
moje mirne ruke blistave od detalja.
Poslije dugog putovanja bjeh umorna od talasa.
Moje stopalo dokopa se kamena. Sanjana jedra
urušena, pocijepana.
Posijah ga u ovu zemlju kao zastavu.
SAN BROJ 2: BRAJAN TIHI LOVAC
Čovjek koga sam viđala u šumi
uobičajavao je svako jutro dolaziti
našoj kući, nikad ne govoreći ništa;
mnogo kasnije od susjeda saznah
da je pokušao da prereže svoj grkljan.
Naiđoh na njega na kraju staze
sjedio je na oborenom stablu
čisteći svoju pušku.
Nije bilo vjetra;
oko nas lišće boje hrđe.
On mi reče:
Ubijam, jer moram,
ali svaki put kad nanišanim, osjećam
kako mi koža postaje krzno
kako mi glava oteža od rogova
i za vrijeme trenutka vremena
dok se zrno kreće po niti svoje brzine
moja duša postaje nevina poput golubice.
Je li Bog pravedan prema onima koje je stvorio?
Ja umirem mnogo češće od drugih.
Pogleda gore i ja vidjeh
bijeli ožiljak načinjen lovačkim nožem
oko njegovog vrata.
Kada sam se probudila
sjetih se: on je otišao prije
dvadeset godina i od tad za njega nisam čula.