Ne znam koliko sam tako sićušna godina mogla imati, ali ih je sigurno bilo dovoljno da zamišljam i doživljavam stvari baš onako kako ja hoću. A u svemu je upravo to i bilo najljepše!
Kad bi se ko ponedjeljkom (ponedionikom), koji je kod nas bio pijačni dan,iz grada vratio noseći ponešto – neko prteći u cekeru, neko iznoseći iz gepeka malog Fića ili pak one žute komšijske Lade, a poneko vadeći nabavljene sitnice iz palte ili pantola – meni je, ko zna zbog čega, sve što se s pijace donosilo, izgledalo kao da su ga pronašli tamonegdje u nekakvom pješčaniku u koji su se zavlačili i tražili, prebirali, kopkali, tragali pa kakva ih sreća strefi.
Možda je takva asocijacija kod mene mogla nastati i zato što je pijaca kod nas imala muški rod: pijac, a u izgovoru se nekako više čulo pijoc. I kad smo kod toga, za sako se u nas govorilo palta, za pantalone – pantole, a za nisku – niška, te ću i jasada, uovom nježnombuđenjuusnulih sjećanjatako i pisati. A i da me junaci mog djetinjstva ne upitaju: „E, bogati, kojim ti to jezikom sat ko tobož pričaš? Ko je u nas ikad tako zborio?“
– Videću u ponedionik dal’ tona pijocmogu naj.
– Mene, brate, ne more proj nijedan a da ne odem. Uh, kad se tu zariškam…
– Ada, nije da samo ja tamo volim otis, deca mi više brez njih ne daju pomerit. I više ne nađe nijedno, samo li hi po pijocu pušćiš.
– Ona moja mala ti se tamo zavuče, pa ni snijevat ne moš šta sve iščačka.
A kad bi ko pokazao nešto od one svjetlucave bižuterije, ja bihveć zamislila kako su sezavukli u taj čudesni pijesak i izvlačili čarolije.U svojimmislimabih namah vidjela skrovite tunelčiće, pa i čitav pješčani grad.
– Lijepa ti ta ukosnica.
– Nađoh je na pijoc. Znaš da one moje vole da se češljaju i dotjeravaju, pa ja reko’ da ih obradujem.
Jednog dana je i meni otac donio ogledalce i češalj upakovan u kutijicu.
– Tata, jesil’ ovo našao na pijocu?
– Nisam, vilo, nego u prodavnici. Jel’ lijepo?
– Jes. A mogul’ ja jednom otić na pijoc?
– Ti si mala, malena. Neko će mi te tamo ukras’ ili zgazit.
– Neće, tata. Ja ću pobjeć na drugu stranu.
Drugarica Medina iz komšiluka išla jesa svojom mamom na pijoc. Donijela dva prstena i narukvicu. Zadivljeno sam je gledala i bila ubijeđena da je na tom pijocu našla sreću, pravu pravcatu.
– I Jasmina će sljedećeg ponedionika ići da nađe sahat.
Otrčala sam kući i s vrata:
– Mama, i ja hoću na pijoc.
– A šta to djeca rade na pijocu pa eto, dragice moja, i ti moraš?
– Hoću nešto da potražim.
Naravno da nisam otišla, prosto zato što moju želju niko nije razumio. No ja sam nastavila maštati o odlasku, te kad god bi ko pomenuo da je tamo šta našao, potajno sam patila što se i ja ne mogu zavući u tu magiju stvorenu za ukrašavanje djevojčica. Idječaci su tamo nalazili kamiončiće, te metalne i plastične autiće, nekakve frulice, klikere, pištolje na metkove i one na prskanje… Ma svašta.
Jednog ponedjeljka dođe tata iz čaršije i po podu se rasuše raznobojni klikeri. Te miline! Nama dječici te planetice od stakla prosto savršenstvo. Najprije smo ih dugo zagledali i milovali,da bi ih opreznorasturilipo ćilimu motreći da se ne sudare i okrzaju– baš ko ono mama nabata koji je tih dana tek bio prohodao.
– Gdje si ih našao, tata? – ponosno upita brat.
– Na pijocu, sine.
A ja već uvrijeđena, ljuta: – Što meni nisi ništa donio?
– A šta bi ti, milanče moje?
– Ja bih nišku, kao što ima Medina.
– Dobro, kad sljedeći put odemdonijet ću ti.A kakvu bi ti to niškicu?
– Onu sjajnu, od zlata.
– Dobićeš, dobit.
– Mogul’ i ja otić da je tražim?
– Tamo je gužva, djeca se brzo umore. Ja ću za tebe izabrat, i to najljepšu.
– Hoćel’ bit ljepša od Medinine?
– Hoće. Sve što je na tebi, najljepše je.
– A, ako Medina ne bude znala da je ljepša?…
– Pa, ti joj kaži.
Tata je zaboravio inije sljedećeg ponedjeljkadonio nišku. A ja se već pohvalila Medini kako će moja biti ljepša od njene, da će biti sva od zlata zlatnoga.
Prošlo je mnogo ponedjeljaka, a od onog što je tata obećao nije bilo ništa. Prosto su se događale druge stvari. Redale se jedna za drugom, a moja niška je padala u zaborav. Za sve druge, samo ne i za mene.
Zamišljala sam je svakakvu. Ali sigurno nei tako prekrasnu kakvu mi je otac ipak jednog dana donio.
Bilo je ljeto i on se vratio sa nekog od svojih putovanja. Mirisao je na ugodan parfem i bio nešto tamnije puti. Vadio je poklone.
–A sad evo nešto za tebe, milanče moje. E, jel’ iko na svijetu ima takvu nišku? Nema, naravno da nema. Dođi da je stavimo oko tvog krasnog vratića. Možeš je i nekoliko puta obmotati. Kad obučeš lijepu haljinicu, pa obuješ svoje crvene cipelice, bićeš prava prafcata vila. Eto, upravo ovakvu sam tamo i vidio na jednoj. I ova niška sigurno ima čarobnu moć.
– Gdje si vidio vilu?
– Na slici. Imala je isto takvu nišku.
– Kako jelijepa! Jel’ s pijoca?
–Ma kakvog pijoca. Ova je iz Trsta! A to je, milanče, tamo gdje je najveća moda. Jesam li ti rekao da će bit najljepša. Eto, vidiš, donio sam ti onu kakvu nose samo vile.
O, kako je bila lijepa! Samo sunce je sijaloiz nje. I tek s koliko živahnosti su naše okice treperile sa svakim njenim presijavanjem nekog roskastog svjetla.
Sa tako dragim i lijepim stvarima ni danas ne znam šta raditi a kamoli da sam tada znala. Zagledala sam svako zrnce, prislanjala k očima i gledala kroz njih prelamanje boja. Stavljala nišku na kosu, skidala, obmotavala oko vrata. Nisam tada ni slutila da će imati moć da me stalno vraća u moje djetinjstvo.
– Medinaaa, vidi moje niške! Donio mi tata iz Trsta.
– A moja je s pijoca! Moja je ljepša.
Munjevito sam uletjela u kuću i rekla da I JA HOĆU NIŠKU SA PI-JO-CA!
– Dobro, milanče, donijet ću ti u ponedjeljak – nasmijao se otac. Odnesi tu mami nek ostavi, a ja ću tebi donijeti još ljepšu. Ma, pronaći ću ja za tebe najljepšu!
Dobila sam nišku sa pijoca, sličnu Medininoj. Nosila sam je i par dana se hvalisala, sve dok nije došao ponedjeljak kad je Medina donijela šnalu ukrašenu cvjetićima, pa je sad šnala postala novapriča.
Mnogo se ponedjeljaka izmijenilo. A kako smo odrastali, stvari s pijace više nisu bile u modi, što bi se danas reklo nisu više bile „in“. Čak sam se jednom i sporječkala s tatom kad mi je donio cipele s pijace. „Ja to neću nositi!“, rekla sam zalupivši vratima. Magija pijoca se polagano gubila.
Ogrlica iz Trsta je našla mjesto u sandučiću i čekala do moje mature. I zaista je bila nešto najljepše što se oko vrata moglo staviti. Zbog nje sam se i sa sestrom znala pogurkati. Iako taj dragi đerdan nije nađen na pijaci, kako sam ja tada željela, postao je za mene veza s dječjim doživljajem pojmova i stvari, te razlogom koji i danas navodi moju dušu da zatreperi kad god ugledam kakvu lijepu nisku. Svaki put me munjevitom brzinom vrati u djetinjstvo, te nadomjesti sve ono što mi u svijetu odraslih manjka.
Dođe i vrijeme da se napusti rodni dom i ode put Sarajeva. Mi djeca za školom i poslom, nekim valjda ljepšim životom. Za namapristigoše i roditelji,a za njimaubrzo i rat.
Mog oca već od tadanema. Nema ni onog brata koji se igrao šarenim klikerima, autićima i pištoljima na prskanje i na metkiće. Čini se da su one koje su se kitile đerdanima malo bolje znale „pobjeć na drugu stranu”, da ih šta ne zgazi.
U tom ratnom metežu na mjesto našeg novog doma ostala je samo pustoš, a u njemu i moja vilinskaogrlica. Ali, zacijelo ne i njena čarolija. Nas dvije sestre nabavljale smo mnoge stvari, a uvijek pogledale hoćemo li gdjegod naletjeti na nisku poput one iz Trsta. I mnogo je novca potrošeno na razne đerdane, ali nikada nismo uspjele nabaviti ništa ni slično onom čime smo kitile uposebnim trenucima. Možda zato što više nismo bile ni sigurne kako jeta čarobnica izgledala, jer je svaka od nas imala svoj doživljaj nje. U mojim sjećanjima je uvijek imala onu notu sunca s nijansom ruže, koju kod svih tih za utjehu kupljenih ogrlicanisam nalazila, dok je za sestru imala nešto od plavetnila neba.
No, nije se ostalo na tome. Odlučile smojednomotputovati do Trsta i potražiti takvu. Ali pitanje je hoćemo li i pronaći. Očito bismo trebale ići istim putevima kojima je išao naš otac, pa možda jei namijenitinekomeko nam je poseban. Kakoje i on učinio. Vidjećemo šta će od svega biti. A do tada, ja ću i dalje bacati pogled na raznorazne radnje i zlatare u kojima se prodaju đinđurije. Jer i danas kad čujem da je neko nešto nabavio na pijaci, ja namah zamislim grad od pijeska u kojem se skrovitim prolazima ide u potragu za najljepšim stvarima, te zahvaljujući tome iskopah, putem sjećanja, i ovu priču o jednom plavokosom curetku što traga za stvarčicama iz svijeta čarolije.
S godinama se nižuraznorazna sjećanja tekatkad bljesnu baš kao i niška te crnooke djevojčice plavih uvojaka. Curice koju stalno, stalno nervira što joj kroz sitne zubiće glas negdje prostruji, umekša se i izgubi, pa je samo zbog toga njeni ne uzimaju ozbiljno koliko bi ona htjela. Nježnice u bijeloj haljinici i crvenim cipelicama, te svilinskom ogrlicomoko vrata, spremne i gotovo nestrpljive da svojom djetinjom čarolijom usreći ovaj pješčani svijet.
I znam da hoće. Jer šta je za nju svijet? Tek jedna m a l a m a c a.