(…) Jednog od tih dana Alma je odlučila da izvede Mirzu iz kuće da se igra na obližnjoj gomili pijeska. Vidjevši ga na pijesku dotrčalo je još nekoliko starije djece iz komšiluka. Pošto su ga zadirkivali i otimali mu lopaticu zbog čega je počeo glasno da plače, Alma im reče da idu kući da donesu sebi lopatice ili neke druge igačke, pa neka se ponovo vrate igri. U međuvremenu je vidjela Almu sa djevojčicama koje su joj sjedile u krilu, Hanu i komšinicu Behu kako sjede ispred svoje kuće i kome grah. Mahnula im je u znak pozdrava. Kada je pošla da ustane i otrese pijesak sa dječakove majice, tišinu ljetnog dana prekinu kratki zvižduk, zatim strašan udar granate. Pala je i udarila u stablo duda nekoliko metara udaljenog od Alme i dječaka, a onda zatim nekoliko sekundi kasnije, druga pa onda treća. Na smrt preplašena potrčala je prema dječaku i od silnog straha pala izgubivši svijest. Damir je u to vrijeme sjedio u kući kraj prozora čitajući knjigu. Nije bio na dužnosti, pa je odlučio da sebi priušti malo oduška uz knjigu, bacivši s vremena na vrijeme pogled na dijete i Almu. Kada je začuo prvu eksploziju granate, a zatim ugledao Lejlu kako pada na zemlju, zanijemio je od straha. Osjetio je gušenje u grudima i tremor u cijelom tijelu. Skoro paralisan od straha za Almu i dijete, jedva da se podigao na noge. Šok je trajao par sekundi, pa je ne čekajući da izađe iz kuće na vrata, otvorio prozor i skočio kroz njega jureći prema Almi i dječaku. Zatrpano od detonacije u pijesak, dijete je plakalo pružajući ručice prema ocu. Primijetio je da nije povrijeđen pa ga je na brzinu dohvatio, pritrčao prozoru i ubacio ga u sobu kao loptu, vraćajući se po Almu. Kada je stigao do nje izbezumljen od brige, dolazila je k sebi ustajući sa zemlje. Shvativši šta se maločas dogodilo i videći da nema djeteta na pijesku, ote joj se očajnički majčinski krik iz dubine grudi.
– Alma, je si li to ranjena!? zavapi Damir, pomažući joj da ustane.
– Pusti mene, pogide mi dijete!- otkide se bolni krik Alminog srca.
– Ne plači, Mirza je dobro. Odnio sam ga u kuću. Hajde, brzo ustaj da se sklonimo, možda padne još koja! Alma potrča u kuću privijajući na grudi uplašeno djetešce musavo od pijeska i suza, zahvaljujući Allahu što ga je sačuvao i ostavio u životu.
Druga granata je pala uz potporni zid kuće ispred koje su sjedile: Lejla, djevojčice, Hana i Beha, samo par koraka od njih. Geleri su se odbili i izrešetali staru kuću u kojoj su prethodno stanovali, ne ozlijedivši pri tome nikoga.Od siline udara i eksplozije, jedina posljedica bila je ta što su ih zasuli komadići zemlje i što je nekoliko narednih dana bio blokiran sluh.
Treća granata je pala stotinjak metara dalje u blizini kuće ispred koje su sjedili, Hana, njena kćerka Emina i komšija Muharem, sve troje, tokođe iz Koraja. Geleri su na mjestu ubili Muharema, Eminu teško, a Hanu lakše ranili. Od posljedica teškog ranjavanja, djevojka je samo par minuta kasnije iskrvarila i umrla. Iako je sanitet veoma brzo došao na lice mjesta, nisu je uspjeli spasiti.
Cilj četničkog granatiranja tada, kao i mnogo puta ranije bila je munara mjesne džamije, ali su je projektili promašili i pali stotinjak metara dalje, ugasivši dva života, ostavivši nekima od njih traume za cijeli život.
Iako su razulareni psi rata pokušavali na najbrutalniji, najkrvaviji i najsvirepiji način uništiti jedan narod: sistematskim ubijanjem, rušenjem, paljenjem, brisanjem tragova postojanja i zatiranjem svega što je bošnjačko-muslimansko, stvarano i građeno stoljećima. Svjesni svoga etnikuma, duh bosanskog čovjeka nikada nisu uspjeli savladati i pogaziti. Ginulo se, ali i rađalo; plakalo, ali i pjevalo; padalo se, ali ustajalo i išlo naprijed sa mnogo više borbe, želje i žara, vrela srca i hladne glave, sa jasno naučenom lekcijom da se više nikada isto neće i ne smije ponoviti.
Nakon skoro četiri godine, rat je konačno završen. Neko je dobio manje, neko više i niko nije bio zadovoljan. Ono što je bilo najvažnije je to da je došla sloboda, više u našim glavama nego što je to bilo u stvarnom životu. U stvari, ta sloboda nikada u potpunosti nije ni došla. Istina, na papiru je postojala i bila je “zagarantovana“, ali je smišljena i planska opstrukcija povratka izbjeglica Bošnjaka i Hrvata na prijeratna ognjišta bila očita na svakom mjesto i u svako vrijeme na cijelom području entiteta Republika Srpska. Zabrana prilaska imanjima, rušenje i paljenje novosagrađenih i popravljenih kuća trajala je nekoliko godina, što je mnoge porodice zauvijek otjeralo u tuđinu. Grupni i pojedinačni fizički, pa i oružani napadi u “zagarantovanoj slobodi kretanja“ odnijeli su još mnoge nevine živote, ali strpljivost, upornost i želja za rodnom grudom su ipak nadvladali sve prepreke. Ni učestale besmislene kontrole povratnika od strane režima, ni svakodnevne provokacije, negiranje identiteta, pisma, jezika, niti razna druga poniženja i negacije, nisu slomili duh većine ljudi koji su željeli biti i ostati svoji na svome.
Krvavi rat i agresija ostavili su neizbisive tragove za sobom: U BiH je poginulo preko 97.000 ljudi, od toga 64.000 Bošnjaka. Najviše žrtava je bilo u Sarajevu, skoro 14.000, zatim Srebrenici, gdje su u strašnom genocidu u julu 1995. godine ubijene 8372 osoba,zatim u: Prijedoru, Zvorniku, Bratuncu, Foči, Vlasenici, Mostaru, Doboju, Višegradu, Bijeljini, Brčkom… Na obje strane poginulo je skoro 3400 djece, od toga 1601 dijete u Sarajevu, 102 u Prijedoru, a za samo sedam dana jula 1995. godine u Srebrenici je ubijeno 694 djece i omladine do osamnaest godina. U Koraju je ubijeno 59 civila, poginulo je 36 vojnika, a u logor deportovano i zatočeno 105 muškaraca.
Nakon desetak preseljenja, povlačenja po neuslovnim kućama i stanovima, Lejla i Mirsad, te Alma i Damir, konačno su se sa svojim porodicama vratili u Koraj, Lejlina i Mirsadova porodica 2000. godine, a Almina i Damirova 2001. Obje kuće su napravile humanitarne organizacije, ali obzirom da se nisu bili stekli uslovi za povratak, vratili su se i uselili tek iduće godine. Uslijedio je veoma težak period života. Kompletna infrastruktura u Koraju je uništena, pa su skoro dvije godine živjeli uz svijeću, bez struje, vode i komunikacija. Djeca su nailazila na brojne probleme u školi. Iako su bošnjačka djeca činila većinu u školi, pojedini nastavnici su se diskriminatorski odnosili prema njima. Negirali su bosanski jezik, ispravljali riječi koje su u sebi imali slova H ili F kao nepravilne, tjerani su da uče historiju u kojoj se slave četnici kao junaci i oslobodioci, a od vršnjaka često nazivani pogrdnim imenaima. Ono što je bilo dobro u to doba je to da je u međuvremenu Lejla konačno dobila posao koji je dugo priželjkivala. Počela je da radi u opštini i bila je veoma sretna. Mirsad se zaposlio kao vozač u jednoj privatnoj firmi, Alma nastavila da radi u školi, a Damir je, nakon što je završio fakultet, veoma brzo napredovao, dobivši visoku funkciju u Ministarstvu unutrašnjh poslova. Pred sam povratak u Koraj, Alma se ponovo porodila i rodila djevojčicu. Bili su veoma sretni, a djevojčica je u njihov dom došla baš kao sloboda nekoliko godine prije, i dočekali su je punim srcem raširenih ruku.
Mirsadu su počeli da se rađaju problemi na poslu, jedan za dugim. Mnogo je radio za malu platu koja je bila neredovna ili je često kasnila, zbog čega je dolazilo do sukoba između njega i poslodavca. Osim toga, upravnica firme, razuzdana udata žena mu se tako očigledno nabacivala da ju je otvoreno odbio i to nekoliko puta, zbog čega mu je u napadu bijesa rekla da će mu zagorčati život i da neće znati šta ga je snašlo. Ozbiljno je razmišljao da napusti posao, ali nije znao gdje i kuda dalje. Pored navedenog, ni Hani nije bilo pravo što je Lejla počela raditi, pa im je jednom prilikom rekla da neće moći paziti na djecu. Počeo je čvrsto da razmišlja o tome da sve napusti i da sa porodicom ode u inostranstvo. Događaj koji je ubrzo uslijedio, definitivno je učvstio njegovu odluku.
Jedno kasno poslijepodne, krajem jeseni 2000. godine odmarajući se na terasi ispred kuće, primijetio je nekoliko komšija kakao stoje na sokaku. Iz pravca Puškovca naišao je pijani Srbin obučen u maskirno odijelo vodeći pored sebe psa. Čim je ugledao grupu ljudi, počeo je da ih provocira, a zatim i pjeva nacionalističku pjesmu, čime je izazvao negodovanje prisutnih. Jedan od njih, Mirsadov tetak Mujo reče mu da ne izaziva i da ide svojim putem kuda je krenuo. Pijanac se tobože nađe uvrijeđen, priđe Muji i udari ga pesnicom u lice, povikavši:
– Ovo je srpska zemlja! Majku ti jebem balijsku! Ja ću radit šta ja oću, ješ čuo!
Ovo nije bio prvi slučaj da se desi nešto ovako. Prem-laćivanja, fizički napadi i prijetnje su bile veoma česte, a skoro svakodnevno, prvih godinu-dvije dana, pijani pojedinci iz okolnih srpskih sela bi pripucali kada bi prolazili kroz Koraj vičući na sav glas:
– Ovo je Srbija! Ovo je srpska zemlja!- uz obavezno dizanje tri prsta.
Fizički napad na Muju je bila kap koja je prelila čašu Mirsadovog strpljenja. Skočio je sa terase i potrčao na sokak. Dohvatio je pijanca i počeo ga gurati sa lica mjesta u namjeri da ga otjera. Nastala je zbrka, pa je pritrčala i Hana govoreći Mirsadu da pusti budalu jer nije vrijedan da se od njega prljaju ruke. Pijanac je viknuo na psa, a životinja je u napadu bijesa skočila na Hanu i tako žestoko je ugrizla za ruku da joj je potrgala tetive. Iz povrijeđene ruke sa koje je visio potrgani mišić i tetive suknula je krv u mlazu, a pijanac je vidjevši šta je uradio, pobjegao glavom bez obzira, bojeći se da neće izvući živu glavu. Uskoro je došla i srpska policija koja je krivila Mirsada da je izazvao incident, zaprijetivši mu da će ga privesti i zatvoriti. Vidjevši da nema pravde, da se nema kome požaliti i da ih nemaju namjeru zaštititi od ovakvih nasilnika, rizikujući sopstvenu slobodu, Mirsad je zaprijetio policajcima da se izgube istog trenutka kud znaju ili se neće završiti na dobro.
– Šta oćeš? Još prijetiš! Napali ste nevina čoeka- reče jedan od policajaca – Znaš šta ti sleduje za ovo?!
Ljut kao lav, Mirsad krenu prema njemu povikavši:
– Ako se istog momenta ne izgubite odavde, jebaću vam sve crkve odavde do Bijeljine!
Policajaci se uplašiše, uđoše u auto i pobjegoše podižući za sobom oblak prašine i sitnih kamenčića, ljutiti što nisu mogli onako kako su htjeli “ušutkati“ Mirsada.
– Lejla, ovako više ne ide – reče to veče Mirsad. Odlučio sam da idemo odavde. Pozjamićemo para i otićemo za Francusku. Pitaću Nerku i Izeta da nam pošalju garantno pismo da bismo mogli napustiti Bosnu.
Ibro i Hana su negodovali, a i Lejli nije bilo baš drago. Jedva je dočekala da se zaposli i počne raditi. Dobila je dobar i siguran državni posao, i sada je trebala samo tek tako da ga napusti i ode. Međutim, sve ih je brinulo to što je Mirsad tokom dana otjerao srpsku policiju, zaprijetivši im, pa su se bojali da će uskoro doći i osvetiti se i njemu i porodici. Odluka je bila teška, ali su se na kraju složili da je ipak najbolje da se spakuju i odu.
Još isto veče su otišli u Čelić, nazvali Nerku i Izeta i rekli šta su planirali. Obećali su im da će im što prije poslati garantno pismo, rekavši da će im trebati i viza koja se veoma teško dobijala. Od nekih komšija koji su par godina prije otišli u Ameriku, Mirsad je pozajmio 1000 dolara, a jedan Korajac koji je živio u Sarajevu obećao mu je da će mu ubrzati postupak dobijanja vize. Tako je i bilo. Vizu su, na sreću dobili za kratko vrijeme, plativši za nju 400 maraka. Dvadesetog novembra 2000. godine krenuli su na put sa 1000 maraka u džepu. Sa Cerika im je otišao autobus, pa su ga jurili sve do Orašja, bojeći se da neće uspjeti da ga stignu. Uspjeli su. U Njemačkoj ih je sačekao Izet i odvezao ih sa sobom u Francusku. Kod njih su proveli sedam dana, a nakon toga Izet ih je odvezao kod Mirsadove rodice Edine u Holandiju, odakle su planirali da odu za Ameriku. U tom dijelu Holandije nalazio se veliki Izbjeglički centar „Zevenger‘‘, preko koga su mnogi imigranti otišli za Ameriku ili neke druge evropske zemlje. Edinin muž im je savjetovao da se tamo prijave i okušaju sreću. Nakon nekoliko dana provedenih kod njih, odvezao ih je u “Zevenger‘‘ Tamo su ih primili,obavili sa njima razgovor i transportovali u šatorsko naselje u kome se nalazilo oko 5000 ljudi-imigranata, političkih i drugih azilanata iz svih dijelova svijeta. Naselje je bilo ograđeno žicom i izgledalo je jadno i zapušteno, poput neke vrste koncentraconog logora. Na toliki broj ljudi imali su samo dva kupatila, muško i žensko, tako da je bilo prosto nemoguće održavati ličnu higijenu. Spavali su u jednom dijelu šatora odvojeni od druge porodice samo paravanom. Hranili su se na zajedničkom kazanu, a posljednji obrok je bio u 18,00 sati. Nakon toga nikome ništa nisu davali, čak ni djeci koja su vrlo često bila gladna i tražila da jedu. Ponekad su se neki od onih koji su bili zadruženi za dijeljenje hrane, prema ljudima u kampu ponašali kao prema psima. Dešavalo se da im voće, pretežno jabuke i banane, umjesto da dijele, kako to i dolikuje, bacaju na zemlju. Time su im stavljali do znaja da ne vrijede više od životinja, ismijavajući se njihovoj muci i patnjama kroz koje su prolazili, samo zato što su tražili sigurnost i bolji život. U tom kampu su ostali deset dana, nakon čega su dobili poziv na razgovor. Beskrajno su se radovali, misleći da konačno dolaze bolji dani. Uslijedio je prvi ozbiljan šamar i razočaranje. Nakon detaljnog razgovora o motivima njihovog dolaska iz BiH, zadržali su ih u izbjegličkom centru naredna dva dana, rekavši da će u tom vemenskom periodu dobiti odgovor. Odbili su ih, objasnivši da imaju rok od 24 sata da napuste državu ili će ih vlast prisilno deportovati nazad u BiH. Zaštitar ih je odveo do kapije pokazavši im prstom da ide kuda znaju i da im tu više nema mjesta. Bio je januar, a napolju je bio minus. Nisu više znali kuda da idu, pa su lutali ulicama, razmišljajući šta dalje. Gladni, promrzli i razočarani skupili su se ispred nekog restorana da predahnu od pješačenja. Djeca su bila gladna, umorna od hodanja i plakala. Mirsad i Lejla su se dogovarali da li da im tu kupe po sendvič i čaj ili da idu dalje. Ostalo im je veoma malo para. Krenuli su u neizvijesnsost, pa su i to malo morali štedjeti jer se možda nađu i u goroj situaciju. Iz restorana ih je neko vrijeme pažljivo posmatrala jedna žena. Sudeći po tome kako su izgledali, skupljeni jedno uz drugo sa dječicom i torbama u rukama, odlučila je da im se javi i ponudi svoju pomoć. Kada je izašla i čula da govore bosanski, obradovala se jer je i sama bila Bosanka. Predstavila im se kao Mejra i nakon što je saznala da trenutno nemaju kuda, ponudila im je da ih odvede kod sebe. Odvela ih je u topli stan, nahranila, napojila i ponudila im penoćište. Od nje su ponovo nazvali Dinu, ispričavši joj ukratko šta im se dogodilo. Došla je sutradan po njih i odvezla ih ponovo sebi. Kod Dine su bili sedam dana, a onda je po njih došao Izet i odvezao ih sebi u Francusku. Kod Nerke i Izeta su bili deset dana, a oni su ih nakon toga odvezli na drugi kraj Francuske, hiljadu kilometara dalje gdje je živjela Mirsadova rodica iz Makedonije. Obzirom da je duži niz godina živjela u Francuskoj i prethodno preživjela sličan scenarij kao oni, znala je zakonsku proceduru. Odvezla ih je i prijavila u policiju, a zatim u CADE, agenciju za politički azil. Otvorila im je vrata svoga doma rekavši da se ne brinu, te da će cijelo vrijeme dok procedura bude trajala biti kod nje. Bili su sretni i beskrajno zahvalni dobroj ženi koja ih je tako lijepo prihvatila i smjestila u svoj dom. Nije prošlo mnogo vremena, pozvali su ih na razgovor u Centar za azil. Iako su sa njima obavili odvojene razgovore, Lejla i Mirsad su isto izjavili. Govorili su o prijeranom životu, izbijanju rata i protjerivanju iz Koraja, teškom ratnom periodu u kome su mnogo propatili, sačuvavši samo goli život. Ispričali su im da su se bili vratili kući, ali da je bezbijednosna situacija bila tako teška, da im je svakog momenta prijetila opasnost po život, slobodu i sigurnost. Dok su pričali, plakali su. Sjećanja koja su navirala kao bujica poslije kiše, vratila su ih u najteži period njihovog života. Povjerovali su im. Nakon toga su dobili dozvolu za boravak od mjesec dana. Pred istek dozvole boravka došli su ponovo iz agencije i rekli da su im produžili boravak. Osim toga, ponudili su im na korišenje i mali stan u gradu Pontivi u koga su uselili tri mjeseca nakon dolaska u Francusku. Osim navedenog, agencija im je ponudila i novčanu pomoć od 500 franaka da imaju za najosnovnije životne potrebe. Nakon par mjeseci, prvi puta su se osjetili sretnim i sigurnim, odahnuvši sa olakšanjem. Novčani iznos koji su dobijali ni blizu nije bio dovoljan da priušte sebi bilo šta osim najosnovnijih potrepština za život, pa je Mirsad počeo da razmišlja o pronalasku posla na crno.
Djeca su bila mala i željeli su kao i sva druga djeca: slatkiše,voće, sladoled, igačke…a oni im to nisu mogli priuštiti.
– Je li ovo taj bolji život koji si nam obećao, babo?- upita ga jednom prilikom starija djevojčica.
Zaplakao je, uzeo obje djevojčice u krilo, obećao joj da će im uskoro biti bolje i da će im babo i mama kada počnu raditi, kupiti sve što budu poželjele.
Pritisnut neimaštinom i brigom Mirsad je mnogo pušio, pa je neko vrijeme skupljao opuške od cigarete po parku pa ih onda pušio. Kada je Lejla vidjela šta radi, posvađala se s njim, rekavši mu da prestane činiti gluposti jer se može razboljeti. Prestao je, ali je ovako stanje potrajalo šest narednih mjeseci. Kada mu je jedan poznanik Albanac rekao da ni slučajno ne radi na crno, jer će definitivno dobiti izgon, prestao je da traži posao.
Nakon šest mjeseci došli su iz agencije i preselili ih u drugi, mnogo bolji stan. Odveli u ih i prijavili u Crveni krst gdje su dobili nešto odjeće, obuće i hrane, nakon čega im je postalo mnogo bolje. Službenici iz agencije su ih često obilazili, učili ih jezik i uključili u progam socijalne zaštite. Poslije dvije godine, konačno su dobili status stalno nastanjenih stranaca. Mogli su da organizuju život kakav su htjeli, da se presele gdje žele i bez problema potraže posao. Tako je Mirsad konačno počeo da radi, dobivši posao u građevinskoj firmi, a Lejla u jednoj agencije za održavanje čistoće. Sa dvije plate mogli su sasvim normalno da žive, a djevojčice su dobile sve što su do tada željele i o čemu su maštale. Kao veoma vrijedan i cijenjen radnik, Mirsad je počeo lagano da napreduje na poslu, dok je Lejla, željna znanja, nastavila dalje školovanje.
Nedim i Amra su se nakon dugogodišnjeg života u Švicarskoj veoma dobro organizovali i snašli. Stalno su se nastanili u gadu Zug, a nakon desetak godina podstanarskog života sakupili su dovoljno novca i kupili kuću. Par godina kasnije kupili su kuću u Tuzli, a na temelju srušene očeve u Koraju, izgradili su novu, ljepšu, moderniju i komrforniju sa ogromnim drvenim trijemom koji je gledao jednim dijelom na Mirsadovu i Lejlinu kuću, a drugim na prostrane bogato zasađene voćnjake. Na samom dolasku u Švicarsku, Amra je radila kao čistačica, a Nedim kao fizički radnik u građevinskoj firmi. Kako je vrijeme prolazilo, Amra se zaposlila u fabrici za proizvodnju i preradu slatkiša, a Nedim, ambiciozan kakav je uvijek bio, uložio je mnogo na svome obrazovanju. U konačnici je postao menadžer projekta na gradnji u jednoj od vodećih građevinskih firmi u Zugu. Uz dvoje djece koje su lijepo vaspitali, školovali i zaposlili, bili su veoma zadovljni životom. U Bosnu su se planirali vratiti po odlasku u penziju.
(Odlomak iz romana)
O PISCU
Zijad Konjić je rođen 1967. godine u Koraju. U Sarajevu završava Školu unutrašnjih poslova, a nakon toga i Fakultet kriminalistčkih naka.
Poslije rata i nakon povratka u rodno mjesto, radeći u MUP-a TK-a obavlja niz dužnosti, počev od kriminalističkog inspektora, zamjenika komandira i komandira Policijske stanice Čelić.
Svoj prvi roman s tematikom iz rata u Bosni i Hercegovini Ako osvane sutra, objavljuje 2016. Roman Miris đula, 2017. godine, a 2019. godine roman Zemlja rajske djece.
Živi i radi u Koraju i Brčkom.