Pamtim ga dobro iako sam bio veoma mlad kada je preselio. Pamtim ga po bijeloj bradi i zanimljivoj kapi kakvih više niko ne nosi u našem kraju. Ali, najviše pamtim njegove priče o konjima, koje je naprosto obožavao. Govorio je da su stočne pijace prvo mjesto koje posjeti čim stigne u neki grad. Osim toga, pričao je da se nije zadržavao u gradu na čijoj pijaci nema dobrih konja. „Tamo gdje su dobri konji i ljudi su takvi”, bila je njegova omiljena uzrečica. Smatrao je da čovjek koji ne voli konje nije čovjekm već samo sjenka njegova.
U ranoj mladosti, između dva svjetska rata, radio je u mnogim kasabama po Bosni i Sandžaku: Stocu, Prijepolju, Rogatici, Priboju na Limu, Sjenici i Novoj Varoši.
***
Po tim gradovima su još krajem XIX vijeka stvorene prve kolonije doseljenika iz Gore. Gotovo nije bilo grada u Bosni i Sandžaku u kojem nisu radili, mahom kao slastičari i buregdžije. Većina njih ostala je tamo, dok njihovi potomci samo iz priča znaju da su im očevi i djedovi rođeni negdje na Jugu, na nekoj planini između Albanije i Makedonije. Imena Šara, Kalabak, Koritnik i Galaič zauzimaju posebno mjesto u sjećanju ovih iseljenika. Mnogi od njih nikada nisu posjetili postojbinu svojih predaka, ali su naučili gotovo sve pjesme i priče iz staroga kraja. Znali su imena i najmanjih mjesta, sokaka, svoja porodična stabla.
Tamo, u Bosni i Sandžaku, stvarali su zaseban svijet i način života, koji se prenosio kroz priče starih nana. I oni su u doba Enverovog režima dijelili sudbinu svojih sunarodnika koji su ostali „iza gvozdene linije”. Njima je bilo čak teže, jer su im porodice živjele tamo, a oni umirali u svijetu bez traga i glasa o svojima.
***
Takve varošice najviše su odgovarale Hilmovoj filozofiji življenja. Samo u kasabama mogao se duže zadržati, dok veće gradove nije podnosio. Govorio je da nikada ne bi živio u gradu u kojem ne poznaje većinu njegovih žitelja. Pričao je još da ljudi u velikim gradovima žive kao stranci.
U Goru je uvijek dolazio na dobrom konju. Ljudi su odlazili da ga posjete, ali mnogo više da vide kakvog je konja donio. On je svakog hvalio i nije dozvoljavao da mu neko nađe mahanu. „Ovo su konji a ne naši koji više liče na magarce“, govorio je u zanosu. Na taj način podizao im je cijenu, jer ih je poslije nekoliko dana obično prodavao.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Priboju na Limu gdje je prodavao tahan halvu, lokum i šećerleme. Kad je početkom 1942. godine čuo da je u Foču ušla italijanska vojska, požurio je tamo nadajući se većoj zaradi. Međutim, u Foču ulaze četnici koji vrše masovni pokolj i neviđena zvjerstva nad muslimanima.
***
I Hilmo se našao u grupi za strijeljanje. Četnici su ga pretukli i ostavili pored puta, misleći da je mrtav. Kundakom su mu smrskali čeonu kost. Ne pomjerajući se sačekao je noć i krenuo prema Priboju. Sedam dana trebalo mu je da stigne od Foče do Priboja. Putovao je samo noću, dok se po danu sakrivao u šumi. Do kraja života ostalo mu je veliko udubljene iznad nosa, na mjestu gdje mu je slomljena kost.
Kad se malo oporavio, krenuo je prema Gori. Putovao je danima, što na konju što pješice. Blizu Dečana primijetio je da mu nema konja. Slučajno je pored njega prošao čovjek na konju, iza kojeg su odzvanjale potkovice na kaldrmi. Pomislio je da je njegov konj „bos” (nepotkovan). Kad je okrenuo glavu, vidio je da u rukama drži samo oglav, a da konja nema. Iz Dečana se vratio nazad u Peć, i tamo, u parku, našao konja.
***
Amidža Hilmo bio je iz Globočice, a dobro je poznato da Globočani mnogo vole konje i drva. O konjima bi pričali danima i nikada ne propuštaju konjske trke. Ranije su trke organizovane za svaku svadbu ili praznik. U Globočici odavno nema nijednog trkačkog konja. Trke se organiziraju samo u Restelici i tada, gotovo svi odrasli muškarci iz Globočice, odlaze u dvanaest kilometara udaljenu Restelicu i uživaju u sportu koji se polahko gasi.
A drva su posebna priča za Globočane. I danas se pominje događaj koji se desio u vrijeme raspada stare Jugoslavije. Tada je blizu Globočice, na putu prema Borju, srušena granica i prestala je raditi carinska ispostava. Mještani s obje strane granice pohrlrili su prigrabiti šta je ko mogao: namirnice, posuđe, namještaj i drugo. Amidža Hilmo, koji je prvi stigao u dvorište carinske zgrade, zgrabio je trupac na kome se cijepaju drva i na leđima ga donio kući. Kad ga vidjela žena, bila je bijesna i nije se mogla načuditi njegovoj naivnosti. Svi su ponijeli nešto vrijedno, a on na leđa natovario balvan. Ženi je samo kratko odgovorio: „Nikadnismo imali ovakav trupac.”
***
Postoji legenda prema kojoj je nekad davno u Globočici postojala stroga zabrana sječe bukovog drveta sa Čestaka. Za lopove je bila predviđena stroga kazna. Ukoliko neko bude uhvaćen sa ukradenim drvima, u centru sela vađen mu je zdravi zub. Na taj način štitila se šuma a drva koristila samo za pravljenje alata: rala, samara, držalja i slično.
Danas Čestak pripada Šumskom gazdinstvu i na udaru je mnogih lopova s obje strane granice. Žalosno je posmatrati kako se rastače nešto što je nekad imalo simboliku discipline i reda našeg naroda.
***
Amidža Hilmo je kasnije, kad je prestao odlaziti upečalbu, postao seoski imam. Onako priučen, dok je džematlijama držao dersove, više koristio životno iskustvo nego znanje. Neki su govorili da je dobar imam, drugi su zbog njega prestali dolaziti na namaz, jer su smatrali da „džambaz” ne može biti hodža. Njega je to žestilo, pa je znao kazati: „Zašto dolazeumejhanu gdje igram domine. Tamo ne im smetam. U džamiju ne ulaze zbog mene, ma nemoj! Oni samo traže izgovor da ne vrše svoje dužnosti. Oni ne bi ušliu džamiju taman da dođe reis.”
Kad je preselio, najmlađi sin je Hilmi podigao mezar s nišanima. Braća su se prije toga dogovorili da ga zajednički naprave, pa je najmlađi iz Novog Pazara donio velike mermerne nišane – s natpisom o godini rođenja, preseljenja, ali i imenima onih koji ga podižu. Kasnije je najmlađi Hilmov sin više puta tražio od braće da plate svoj dio, a kad to nisu uradili, na nišanu je ispod njihovih imena dopisao: „Nisu dali pare”. I to je bilo u skladu sa životom rahmetli Hilme, koji je čitavog života bio poseban. U mladosti je radio stvari koje je trebao raditi kasnije, dok je u starosti radio nešto što je propustio u mladosti. Zbog toga je svaki njegov postupak ostao posebna priča za okolinu. I danas se u našem kraju često čuje uzrečica: „Tako je govorio rahmetli Hilmo”.