Zuko Džumhur
HRAM ANTONIJA GAUDIJA
Kiša, kiša…
Idem u Barcelonu!
Gamižem širokim cestama Katalonije i u očima nosim raskošna nebesa Kastilje, po kojima se u svaki smiraj dana za vedrih dana događaju i događaju najčudesnija čudesna čudesa i neslućene velike predstave u beskrajnom plavom svodu, na radost i pozu očiju ptica i ljudi.
Daždi, daždi u Kataloniji…
Valja vidjeti silne vode Nijagare, valja vidjeti i moćne snježne vrhove Hindukuša, valja zagaziti i u mutnu Amuradariju, valja u Arabiji gledati u treptave zvijezde krupne poput zlatnih pilića, valja šetati obalama Neve, ploviti Senom, gaziti padinama Durmitora, hodati cvjetnim vrtovima čudesne Alhambre, ali valja makar jednom u životu za vedra dana i u smiraju sunca vidjeti i doživjeti suluda nebesa povrh Sijera Gvadarame.
Davno, davno prvi put sam ih vidio u jednoj velikoj knjizi sa slikama u boji. U toj knjizi bila je slika El-Grekovog grada Toleda. Nad gradom su bila neviđena i nevjerovatna nebesa. Mislio sam da takvih nebesa nigdje na svijetu nema, da ih je El-Greko izmislio i naslikao, da su to njegova vlastita, privatna nebesa, nebesa sa njegove slike.
Kad sam prije dvadeset godina prvi put bio u Kastilji, vidio sam svojim očima nebo iz velike knjige u kojoj je bila slika El-Grekovog Toleda. El-Greko ništa nije izmislio. El-Greko je samo vjerno i majstorski to nebo uslikao.
U Kataloniji danas pada kiša i nebo je pepeljasto, i neba nema.
Jedini trenuci radosti na dugim putovima Katalonije su velike izložene skulpture na povremenim stajalištima, malim vrtovima i sa jedne i sa druge strane široke ceste. Skulpture su velike, često ogromne, od bronze, željeza, kamena i drveta. Skulpture se izdaleka vide i dugo, dugo stoje pred očima putnika. Danas kao da putujem, putujem kroz jednu veliku basnoslovnu izložbu pod oblačnim nebom zemlje Katalonije.
Mislim na stare, davno pomrle putnike i kiridžije sa džombastih džada i putova moga rodnog Balkana. Među potocima, šumama i hajducima, na livadama pored Carigradskog druma, jedina velika radost u tmurnim danima dugih i napornih putovanja između konaka po karavan-sarajima, menzulhanama i hanovima, jedina vedrina i radost pored druma bila su strašila sklepana i pobodena da poplaše i rastjeraju ptice grabljivice. I nekad davno, a i danas na mome rodnom Balkanu, ta strašila pored puta, u njivama i baščama, često su veoma maštovito i duhovito sklepana od svakojakih otpadaka, krpica i krpetina, da iznenade i obraduju radoznalog putnika. Dugo ću pamtiti jedno strašilo koje sam vidio negdje u Hercegovini. Strašilo je izdaleka pomalo sličilo fratru, i konzulu, i odžačaru, i propalom generalu neke hametice i do nogu potučene vojske.
Danas putujem između velikih skulptura beskrajnim sivim prostorom ispod Pirineja i pada, pada sitna kiša.
Idem u Barcelonu.
Ne idem u Barcelonu da vidim najmnogoljudskiji grad Španije. Ne idem da vidim četiri miliona ljudi, žena i djece. Ima ih možda i manje, ili možda i više. Ne idem ni zbog tvrđave, ni zbog avenida, ni zbog pristaništa, ni zbog kafana, ni zbog Svetog Teodosija, ni zbog Svete Ane, ni zbog palača vicekraljeva Katalonije.
Ne idem da danas vidim kapelu Santa Agneda, ni Tinel, raskošni salon katalonskih plemića i vitezova pod čijim je pozlaćenim stropovima veliki moreplovac Kristofor Kolumbo ponosno razastirao i pokazivao katoličkim kraljevima neviđeni espap koji je donio iz Novog svijeta, i neku crvenkastu uplašenu čeljad koju su odmah krstili, pričestili i do dana današnjeg nazivaju Indijancima.
U Barcelonu idem da vidim jednu nedovršenu katedralu, čudo nad čudima slavnog španskog čarobnjaka i neimara Antonija Gaudija i Korneta, što se smjerno u Gospodu predstavi u godini hiljadu devet stotina dvadeset šestoj, u vijeku našem dvadesetom.
Idem da vidim i da za nas nacrtam taj neviđeni i čudesni hram što je većma sličan raskošnoj galiji saracenskih gusara, nego na uzvišeno duhovno prebivalište kršćanske svete Porodice.
U Barcelonu idem da vidim taj veliki nasukani nebeski brod, njegova kamena jedra, njegove visoke palube i jarbole pune neviđenih ptica i svakojakog cvijeća, korijenja i bilina što su na ovu kamenitu lađu došli pravo iz Staroga zavjeta.
Idem da gledam čudo neviđeno.
U Barcelonu ga je dovela silna i neviđena mašta slavnog neimara, kipara i volšebnika Antonija Gaudija i Korneta.