Hodoljublja

DŽUMHUR: Idem u Barcelonu

Zuko Džumhur
HRAM ANTONIJA GAUDIJA

Kiša, kiša…

                Idem u Barcelonu!

                Gamižem širokim cestama Katalonije i u očima nosim ra­s­košna nebesa Kastilje, po kojima se u svaki smiraj da­na za vedrih dana događaju i događaju najčudesnija čudes­na čudesa i neslućene velike predstave u beskrajnom pla­vom svodu, na radost i pozu očiju ptica i ljudi.

                Daždi, daždi u Kataloniji…

                Valja vidjeti silne vode Nijagare, valja vidjeti i moćne snježne vrhove Hindukuša, valja zagaziti i u mutnu Am­u­radariju, valja u Arabiji gledati u treptave zvijezde kru­pne poput zlatnih pilića, valja šetati obalama Neve, plo­viti Senom, gaziti padinama Durmitora, hodati cvjet­ni­m vrtovima čudesne Alhambre, ali valja makar jednom u životu za vedra dana i u smiraju sunca vidjeti i do­živ­jeti suluda nebesa povrh Sijera Gvadarame.

                Davno, davno prvi put sam ih vidio u jednoj velikoj knj­i­zi sa slikama u boji. U toj knjizi bila je slika El-Gre­ko­vog grada Toleda. Nad gradom su bila neviđena i nevjero­vat­na nebesa. Mislio sam da takvih nebesa nigdje na svijetu ne­ma, da ih je El-Greko izmislio i naslikao, da su to nje­go­va vlastita, privatna nebesa, nebesa sa njegove slike.

                Kad sam prije dvadeset godina prvi put bio u Kastilji, vidio sam svojim očima nebo iz velike knjige u kojoj je bi­la slika El-Grekovog Toleda. El-Greko ništa nije izmis­lio. El-Greko je samo vjerno i majstorski to nebo uslikao.

                U Kataloniji danas pada kiša i nebo je pepeljasto, i ne­ba nema.

                Jedini trenuci radosti na dugim putovima Katalonije su velike izložene skulpture na povremenim stajalištima, ma­lim vrtovima i sa jedne i sa druge strane široke ceste. Skulpture su velike, često ogromne, od bronze, željeza, ka­mena i drveta. Skulpture se izdaleka vide i dugo, dugo sto­je pred očima putnika. Danas kao da putujem, pu­tu­jem kroz jednu veliku basnoslovnu izložbu pod oblačnim ne­bom zemlje Katalonije.

                Mislim na stare, davno pomrle putnike i kiridžije sa džombastih džada i putova moga rodnog Balkana. Među po­tocima, šumama i hajducima, na livadama pored Cari­gra­dskog druma, jedina velika radost u tmurnim danima dugih i napornih putovanja između konaka po karavan-sa­rajima, menzulhanama i hanovima, jedina vedrina i ra­dost pored druma bila su strašila sklepana i pobodena da po­plaše i rastjeraju ptice grabljivice. I nekad davno, a i da­nas na mome rodnom Balkanu, ta strašila pored puta, u njivama i baščama, često su veoma maštovito i duho­vi­to sklepana od svakojakih otpadaka, krpica i krpetina, da iznenade i obraduju radoznalog putnika. Dugo ću pam­ti­ti jedno strašilo koje sam vidio negdje u Hercegovini. St­rašilo je izdaleka pomalo sličilo fratru, i konzulu, i odž­a­čaru, i propalom generalu neke hametice i do nogu potu­če­ne vojske.

                Danas putujem između velikih skulptura beskrajnim si­vim prostorom ispod Pirineja i pada, pada sitna kiša.

                Idem u Barcelonu.

                Ne idem u Barcelonu da vidim najmnogoljudskiji grad Španije. Ne idem da vidim četiri miliona ljudi, žena i djece. Ima ih možda i manje, ili možda i više. Ne idem ni zbog tvrđave, ni zbog avenida, ni zbog pristaništa, ni zb­og kafana, ni zbog Svetog Teodosija, ni zbog Svete Ane, ni zbog palača vicekraljeva Katalonije.

                Ne idem da danas vidim kapelu Santa Agneda, ni Ti­nel, raskošni salon katalonskih plemića i vitezova pod čijim je pozlaćenim stropovima veliki moreplovac Kris­to­for Kolumbo ponosno razastirao i pokazivao katoličkim kra­lje­vima neviđeni espap koji je donio iz Novog svijeta, i ne­ku crvenkastu uplašenu čeljad koju su odmah krstili, pri­čestili i do dana današnjeg nazivaju Indijancima.

                U Barcelonu idem da vidim jednu nedovršenu kated­ra­lu, čudo nad čudima slavnog španskog čarobnjaka i nei­mara Antonija Gaudija i Korneta, što se smjerno u Go­s­podu predstavi u godini hiljadu devet stotina dva­de­set šestoj, u vijeku našem dvadesetom.

                Idem da vidim i da za nas nacrtam taj neviđeni i ču­de­s­ni hram što je većma sličan raskošnoj galiji sara­cen­skih gu­sara, nego na uzvišeno duhovno prebivalište kršćan­sk­e svete Porodice.

                U Barcelonu idem da vidim taj veliki nasukani ne­bes­ki brod, njegova kamena jedra, njegove visoke palube i jar­bo­le pune neviđenih ptica i svakojakog cvijeća, korijenja i bi­lina što su na ovu kamenitu lađu došli pravo iz Staroga za­vjeta.

                Idem da gledam čudo neviđeno.

                U Barcelonu ga je dovela silna i neviđena mašta slav­nog neimara, kipara i volšebnika Antonija Gaudija i Korneta.

Povezani članci

KULENOVIĆ: Uz jezuite stradun, peline, plovalni skalini, garište, placa

subjekt

ISAKOVIĆ: Sjaj univerzuma na zaravni gdje je Oglavak

subjekt

IDRIZOVIĆ: Počitelj na granici svjetova

subjekt