Filip Mursel Begović rođen je 1979. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao kroatistiku i južnu slavistiku. U Zagrebu je radio kao izvršni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”, glavni urednik godišnjaka “Bošnjačka pismohrana”, zamjenik glavnog urednika mjesečnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj “Preporodov Journal” i voditelj dramskog studija “Orient Espresso”. Uredio je i pripremio veliki broj knjiga iz oblasti književnosti i historije, koje je popratio predgovorima ili književno-kritičkim osvrtima. U Sarajevu živi od 2011. godine, a od 2015. godine glavni je urednik sedmičnog časopisa “Stav”. Glavni je urednik Edicije „Bošnjaci“, kapitalnog izdavačkog projekta o identitetu Bošnjaka. Inicijator je i organizator književne nagrade „25. novembar“. Predsjednik je Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca. Autor je knjige “Kad zora razrjeđuje strah – izbor iz mlade bošnjačke poezije” (KDBH Preporod, Zagreb, 2010.) i zbirke kolumni, eseja i priča “Begovi su pali na tjeme” (KDBH Preporod, Zagreb, 2012.).
PRIZOR 1
U abdesthani…
(Hadžinica i Hanuma skidaju kapute. Ulazi Nena s tespihom u ruci.)
HADŽINICA (veselo): Selamček, vidi tespiha, jes fin, al žut, to ti je šejtanska boja.
( Nena stavlja tespih u džep, ljutita što nije proučila salavate do kraja.)
NENA: Selamček? Šta ti je to Hadžinice?
HADŽINICA: To ja tebi iz milja selam nazivam, šta misliš da sam glupa. To ti je po zagrebački. (upadljivo se na silu smije, ali kada shvati da je nastala neugodna tišina – prekine) Bila si Neno na hadžu i dvaput na umri, bar bi ti trebala znat koja je boja šejtanska?
HANUMA: Plava je šejtanska kako je mene učila moja majka, a hafiz mi je u povjerenju reko da je ipak crvena šejtanska boja.
NENA: Po tebi Hadžinice je sunce šejtansko, po tebi je i nebo šejtansko, me'ščini da je vama sve šejtansko. Nego dosta, nismo ovdje ušle divanit nego se abdestit.
HANUMA: Hadžinice, kako su ti lijepi nokti!
HADŽINICA: Jesu vala!
HANUMA (zajedljivo): A može li se uzeti abdest nalakiranim noktima, reko je efendija da…
HADŽINICA: …pih, šta si ti šerijatski kadija, krivo ti, ha, vidi u mene fini, ko od porculana, sjaje ko kandilji, a u tebe… ko da si sad iz bašče izašla. Žena se treba uređivati, nisi to znala, da muž bude njome zadovoljan, a ne da je se srami kakva ide po džamiji.
NENA: Valjda dragi Allah mora biti zadovoljan svojim robom.
HANUMA: Kako da stignem pred ogledalo, pa treba skuhati, unuke čuvat, klanjat uvakat, Bakir dođe kasno i umoran je ko pas, zar da se navečer još i lickam, mažem kremicama, lakovima… Jok! Ima nas koje još rade, kontaš, ja hizmetim svojem mužu i djeci, a ne moj muž meni – tako to rade muslimanke!
HADŽINICA (ponosno digne glavu): A jel, što fali mojem Faruku, kad sam ja sretna i on je sretan!
NENA: Fino si ti to skontala, jedino što tvoj Faruk našminkan hoda po džamiji!
HADŽINICA (uzbuđeno): Molim, sram te bilo, što hoćeš s time kazat?
NENA: Hoću reći da tvoj Faruk ima crne podočnjake ispod očiju, vidi ga, sav se usuko od sreće. A vidi tebe, širiš se od mašrika do magreba. Ima muškaraca, a ima i tetkica. Ti si od svoga napravila tetkicu. Ako hoćeš pravo, nit je on muškarac, nit si ti žena… Ja sam sa svojim rahmetlijom…
FATIMA (Hadžinica svojom krupnom pojavom blokira ulazna vrata. Prekide ih skromna ženica kojoj je vidno neugodno zbog situacije na koju je naišla): …Oprostite, možete li se pomaknuti da uzmem abdest.
HADŽINICA (ljutito): Evo ti, na, prođi!
HANUMA (zabrinuto): Hadžinice, popravi mahramu, vide ti se šiške, a i otaj vikler ti viri.
HADŽINICA: Neka bolan, neš me ti valjda učit, znam ja kako je dobro.
NENA: Allah, Allah, pola glave ti stidno, a pola nije.
HADŽINICA: Znaš šta stara… (čuje se škrgutanje zubi) ćut ćeš ti mene još!
HANUMA: Hajde dosta, idemo u džamiju.
PRIZOR 2
U saffu…
(Žene ulaze u džamiju, na gornjem katu sjedaju uz ogradu)
HADŽINICA: Uf, što me umori ovaj Ramazan, svaki dan mi neko u kući, a još je i ljetni vakat.
HANUMA: Šta se buniš, sevap je to.
HADŽINICA: Ne bunim se, samo onako, kol'ko sam postača ugostila i napojila da mi haman prisjeli sevapi.
NENA (dobrohotno): U mene je jučer bio efendija na iftaru. Da vidiš kaki mi je kolač ispekla efendinica, mašallah.
HADŽINICA: Ma, fućkaš efendije, što ćeš dobit od njega. U mene je bio onaj što prodaje one naočale, ma kako se zove… Curooo (zove kćer), kako je ime onom zalizanom što nam je bio jučer na iftaru. Onaj što ti je donio one Čuči naočale.
CURA (razgovara sa nekoliko mlađih djevojaka): Joj, opet me sramotiš, Gucci majko. Adnan se zove, i ostavi me na miru.
HADŽINICA: Eh, te mladeži, jah, Adnan. Da vidiš kakve nam donio đozluke, tristo eura dođu u trgovini, gledala ja.
HANUMA: Sve mi se ščini da ste skupo platili te đozluke!
HADŽINICA: Šta?
HANUMA (u bradu): Pitaj svoju Curu, kako joj Adnan ugađo dijoptriju.
HADŽINICA (uvrijeđeno): Znaš šta bezobraznice, čula sam te, bolje naš domaći nego neki ćafir, a nemoj ti meni o mojoj Curi. Ja sam to fino odgojila, natanane, ja i moj Faruk, sve smo joj dali. To sam ja hranila sve finim jelima, jesi li je ikada vidjela okrpanu? Ha? A ona tvoja u onim farmericama s rupama hodala u Omladinski klub…
HANUMA: E, iz kojeg si ti sela, to ti je danas moda. To ti nose svi glumci…
HADŽINICA (ne da se smesti): …i u mekteb je išla, i hatmu dala, i fakultet završila, šta misliš da je njoj do đozluka, pa radi u firmi na šest spratova, u onoj Coca-Coli, menadžerica. Sve smo joj dali, sve smo to moj Faruk i ja priskrbili, od svojih usta odvajali. Da nam Allah džennet podari…
NENA: Misliš Faruk je zaslužio, a Allah dao! Jeste, jeste, kao i tebi, nema joj ravne, a optiku joj ugodio Adnan.
(Hadžinica napravi izraz lica kao da se sprema na žestok obračun, ali prekine je Hanuma.)
HANUMA: Nego, probajte ove pite… (vadi pitu zeljanicu iz torbe)
HADŽINICA (znatiželjno uzima pitu i glasno mljacka): Hm, nije ti loša, malo je prepečena. Jesu ti ovo kupovne jufke?
NENA: Pustite pite bona, nije džamija za jelo, jest ćete u divanhani. (šaljivo) Znate li da je danas poskupio Jasin?
HANUMA (zabrinuto): Ma nemoj? Pa neki dan bio poskupio, kako jopet?
HADŽINICA: Jes’ ti smiješna, recesija bona i kod nas, ispraznila se kasa.
HANUMA: Ah, Allahu dragi, kol'ko je onda tek hatma?
NENA: Nije ispod 500 kuna, sigurno! Ja je ionako sama učim.
HADŽINICA: Subhanallah, sad ću i ja sama morat.
NENA: Dosta šale, nije se s vjerom šegačit… a i mi smo titiz do titiza, kako bi drukčije pare davali. Nekima ko da su se za prste zalijepile. Nije ni tim efendijama lahko, jedan bljeđi od drugog, a mi im samo mahane tražimo. Evo, vidite Hadžinicu – nema toga u džematu kojeg nije ogusulila jezikom. A sve manje ljudi plaća članarinu, sve manje daju zekjat, kurbane uplaćuju u Bosni il’ u Somaliji samo da prođu što jeftinije… nije ni čudo da je poskupilo, treba namirit potrebe naše lijepe džamije i treba za nju dat. Koliko se samo ljudi razočaralo… Joj, neću gibetit. Čudan vakat dođe, kažu neke džematlije da neće ni na džumu dok iz džamije ne ode ovaj ili onaj. Vallahi, čudan vakat. Kada smo bili manji džemat, još bir vaktile dok su Mašović i Šabić vodili džamiju, bilo je ljepše. E moj Mašoviću, e moj Šabiću… da možete sad vidjeti… (zamisli se) Tada nije bilo para, a bilo je ljepše. Kako to? Što više imamo to nam je gore.
HADŽINICA: Ti uvijek tražiš neka opravdanja. Šta nam fali, a nema danas ništa džaba… Samo kad se sjetim… kad se džamija gradila pa smo moj Faruk i ja od dječjih usta odvajali – ko me onda pito kako mi je… Ha?
HANUMA: Eh, pravo veliš – sve gledam u ovaj mimber pa si mislim: e, tu su uzidane pare za moje ljetovanje, tu ode moj novi komplet namještaja iz Konjica.
HADŽINICA: Ma šuti, ja sam tol'ko dala da je ova džamija haman moja.
HANUMA: Ti dala, nemoj da sad idem po one potvrde, pun mi ih je jorgan.
NENA: Dosta, naklapače jedne. Nećete vi račune Allahu uručivat, on će nama. Na nos mi izlazi to vaše „ja sam dala“ pa „fi se bilillah“, još bi i zahvalnice. Sve bi ti, Hadžinice, prisvojila za sebe. Znam ja dobro otkud su vam pare bile, nemoj da ti sada na nos izađu one švercane trenerke iz Trsta i svila iz Turske. Sram te bilo! Mi nismo imali para al’ je moj rahmetlija svojim rukama cigle postavljo, a ja kahve u termosicama donosila. Koliko je takvih familija bilo! I fildžane sa zvijezdom i polumjesecom sam nosila da im bude ukusnije. Onda je rahmetlija sadio voćke oko džamije, sve kalemio svojom rukom…
HADŽINICA (podrugljivo): Ruka mu se pozlatila. Ih, ti si puna nekog socijalizma, to bi svaki fizikalac mog'o, al trebo je neko te cigle platit, trebalo je dozvole izdat, strategije radit…
HANUMA: …hodat uokolo u onih crnih Arapa i tražit kešovine za gradnju.
HADŽINICA: Šta si si se ti javila, tebi je taj crni Arapin rodicu oženio, da nije njih bilo…
HANUMA: Nije ti on Arapin, napola je Turčin, napola Sandžaklija!
NENA: Zar nije važno to da je musliman?
HADŽINICA: Uf, kad se samo sjetim, ima Arapa lijepih ko Omar Šarif, a od polutana nikad hajra. Jesi vidjela onu što se oženila za onog, tobe ja Rabbi, Stevana. Pa haj još što je ćafir, al što je Srbin?
NENA: Ne znaš ti ništa. Prešo insan na islam preklani, i nije Stevan nego je Safet i nije ćafir. Kobajagi nisi čula, tu si bila kada je šehadet izgovorio pred čitavom džamijom. Da, jesi! Još si se podrugljivo smijala.
HADŽINICA: Ne sjećam se. (odmahne glavom) Ne znam ti ja bona… te što neće svoju vjeru, pa ju promjene, kako će tek onda s našom vjerom. Ko ti garantira da sutra neće jevrejima preć?
NENA: A šta je onda s ashabima. Zar nisu i oni primili islam!
HADŽINICA: Opet ti filozofiraš, ti bi meni stalno vazila, malo o noktima, malo o ashabima, gdje si ti bila kada sam ja o islamu učila. Mene je moj babo učio…
SVE: Prekini, čuli smo priču o tvom babi sto puta!
NENA: Uz to, taj Srbin Safet, moja ti, je hećim i to ono, kako se kaže, ma… za namještanje umjetnih kukova. Ne dao Allah da ti zatreba! Kolika si, ako se raspaneš, neće te niko sastavit.
HADŽINICA (odlučno): Ma zdrava sam ja ko dren (udari se po kukovima), nego treba se pazit tih što promjene vjeru, ko fol (namigne), i onda ti odvedu kćer pa je ti traži poslije po Čačku i Smederevu.
NENA: Allah će te kaznit za taj tvoj odvezani jezik, a ni znanje ti nije bolje. Svi se rađamo u islamu, a šta bi ti – tjerala insane od naše vjere.
HADŽINICA: Samo ti mene vrijeđaj. Vala, nosi si tog Stevu kući, nemoj ti meni musliman, i doktor za kukove, veliš? Da nije još i mumin?! E, moja ti, da je on mojoj kćeri prišo ja bi se bolje zapitala. Poslo bi njega moj Faruk na traumatologiju… Vidi što me uzruja… uh, uh, prešo na islam… (stanka, razmišlja), prvo se zaljubio pohotnik pa kad je vidio da nemere muslimanku oženit prešo na islam. Eh, jadan smo mi džemat ako ćemo takve muslimane među nas puštat i za šćeri ženit.
NENA (ljutito): Još ćeš i u Allahovo ulazit, šta ti znaš o tuđim nijetima i hakovima? Rekoh ti da paziš na taj jezik il’ će te…
HANUMA: Jah, jah, kaznit će je Allah, hoćete li već jednom ušutiti, hafiz počeo učit ašere.
(Hafiz ući ašere, a žene su neko vrijeme mirne, ali ubrzo nešto tiše nastavljaju razgovor)
NENA: Znaš li da je moj Mesud nedavno magistriro? Ljubi ga nena, što je pametan.
HANUMA: Moj završio dva fakulteta i sad je na doktorskom.
(Žene važno pogledavaju Hadžinicu znajući za njenu bolnu tačku. Sin joj nije završio fakultet.)
HADŽINICA (odjednom, važno): Eh, haman im uzalud, danas svaka šuša ima fakultet, moš i kupit diplomu. Više bi ti Neno priznala da je Mesud uzeo još jednu ženu, ona prva mu i nije neka.
NENA: Estagfirullah!
HADŽINICA (izazovno): Što ti oprost tražiš, ko ne bi ti htjela bit… (napreže se, pokušava se sjetiti) pa… eto… šta ja znam… reisu druga žena.
NENA: Pijuuu… Kud ti iz Zagreba u Rijaset odhaka.
HADŽINICA: Hajd da si i ti nekad u pravu. Fin čojek, al malo mi je stariji taj naš reis efendija, al hafiz…
NENA (zajedljivo): Šta hafiz, lijepo ti uči Kur'an?
HADŽINICA (hineći stidljivost): Ja, Božje davanje, lijepo uči, mašallah… Al tol'ko je… ma kako je samo sladak, ko hurmica, ne mogu ga ni gledat kol'ko je lijep. Da je meni samo taki zet po kući…
NENA: Hafiza bi ona, vidi ti stare, ona bi mlado. Hafizu si ti đuturum. Drž’ se ti svog Faruka.
FATIMA (skromno prilazi): Molim vas, hoćete li se malo stišati, ništa ne čujem, a i grehota.
HANUMA (tiho): Ko je sad ova, nisam je viđala u džamiji?
NENA: Hajde šutite, u pravu je, dosta je razgovora u džamiji. Šta se praviš luda. Nisi je vidjela, pa dolazi već pet godina na svaku džumu.
HADŽINICA: To je ona što je došla ko izbjeglica, ma krajiškinja što se oblači ko da je na vašaru…
(Nena joj htjede odgovoriti, ali hafiz poče učiti jacijski ezan, nakon čega će se klanjati teravih namaz. Žene se dižu i kreću prema prvom saffu. Međutim, preduhitri ih Fatima, što poprilično uznemiri Hadžinicu.)
HADŽINICA (ljutito se obrati Fatimi): Pomjeri se!
FATIMA: Ne razumijem, zašto?
HADŽINICA: Ovo je moje mjesto, tu ja klanjam i to svi znaju. Pomjeri se, ezan samo što nije završio!
NENA: Ti to imaš pretplatu za mjesto u saffu?
HADŽINICA: Ti šuti stara. Tamo (obraća se Fatimi), na onoj strani (pokaže nadesno), je tvoj saff, jadna ne bila. Ovdje smo ti samo mi, Zagrepčanke.
FATIMA (zbunjeno, zamuckujući): Ne razumijem?
HADŽINICA (upadljivo glasnije): Rekoh, moja ti, tamo ti je tvoj saff. Ovdje mi klanjamo godinama, a ti bi samo tako među nas. Nejde to… Idi, hajde… (bahato odmahuje rukom pokazujući joj mjesto gdje treba klanjati)
NENA: Stvarno mi te je dosta! (Uzme nježno Fatimu pod ruku). Idemo draga moja, jer će nas ova odžunupit svojim pasjalukom. Allahu dragi, ko će sad klanjati…
PRIZOR 3
U divanhani…
HANUMA: Čiji je to tevhid!
HADŽINICA: Preselila neka žena, Medina joj ime, kažu da je bila fina.
NENA (duboko uzdahne): Eh, moja Hadžinice… nemaš ti pojma…
(Dolazi efendija i sjeda usred divanhane. Taman da počne prekine ga Hadžinica.)
HADŽINICA: Samo da kažem da sam ja za dušu naše Medine, ala rahmetile, proučila tri Jasina, 100 Fatiha i 150 Ihlasa. Mislim da je njeno preseljenje na bolji svijet veliki gubitak za naš džemat…
EFENDIJA (prijekorno je prekine): Selam alejkum! Da Vas Allah nagradi Hadžinice…
HADŽINICA: …dobro, dobro, al nemoj da me ne spomeneš na kraju, ko prošli put…
(efendija nastavlja tevhid)
HANUMA (tiho): Hadžinice, a đe joj je rodbina?
HADŽINICA: Nemam veze đe je!
NENA: Ti Hadžinice stvarno nemaš pojma. Medina je bila majka one Fatime, izbjeglice kako ti kažeš, što si je otjerala iz saffa. Sve muško im pobili za rata, ostale samo njih dvije same.
(Shvativši u kakvoj se situaciji našla, Hadžinica se nakratko zbuni, ništa ne odgovori te se diskretno digne sa sećije i brzo izađe iz divanhane.)
NENA (uznemireno): Eh, moja Hadžinice, đe će ti duša?
HANUMA (prošapta): A i mi, zovemo je Hadžinica, a ne sjećam se da je na hadžu bila.
NENA (glasno, uz odobravanje prisutnih): Ma, nije ti ona nikaka hadžinica!
HANUMA: Kako nije, što je onda zovemo tako?
NENA: Pa nije ona išla na hadž, išo joj muž još za rata i to preko Islamske zajednice.
HANUMA: Onda sam i ja, po mome Bakiru, doktorica!
NENA: Hajd šuti, stvarno mi vas je dosta. A šta sam ja onda po mome rahmetliji? Rahmetlinica, jel? Allah selamet! Možda bi bolje bilo da preselim nego da ovaki kijamet svjedočim.
(spušta se zastor, a džamiju prekriva ramazanska noć )