INTERVJU SA ZEHNIJOM BULIĆEM, članom Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca i predsjednikom Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka
Razgovarao: Mirza ABAZ
Zehnija Bulić, književnik iz Novog Pazara, na čelu je Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS), a u Bošnjačkom društvu pisaca član je Upravnog odbora. Ovaj profesor jezika i književnosti, jedan od prvoboraca za afirmiranje bosanskog jezika u Srbiji, uložio je maksimalan trud i napor kako bi na jednom mjestu okupio sve bošnjačke pisce iz ovog dijela Srbije te je, uprkos brojnim problemima, uspio uspostaviti stabilnu izdavačku djelatnost ovog društva, dok već petu godinu zaredom BUKS dodjeljuje i književnu Nagradu “Mula Sulejman Tabaković”. Reklo bi se, ako postoji volja, sigurno postoji i način.
Ono što Zehniju Bulića žalosti jeste činjenica da su veze Bošnjaka Sandžaka s matičnom državom – Bosnom i Hercegovinom – izuzetno slabe te da su Bošnjaci generalno rasuti po cijelom svijetu. Njihova stoljetna historija, kaže, može stati u dvije riječi: progon i egzodus, stoga činom nacionalnog opstanka smatra sabiranje i okupljanje ovog naroda. U tom procesu kulturu vidi kao neizbježan kohezioni faktor. Kada govori za Stav o udruživanju bošnjačkih autora, ističe da nije kasno i da u 21. stoljeću bude oformljeno jedinstveno književno društvo, da pisci rade zajedno na projektima koji će se u budućnosti zvati historijskim.
Osim o radu BUKS-a i vezama među bošnjačkim piscima, Zehnija Bulić u intervjuu je objasnio i kakva je situacija u Sandžaku u kontekstu izučavanja bosanskog jezika, ukazao je na bitnost postojanja književnih časopisa, a otkrio je i šta novo iz njegove književne radionice možemo očekivati.
Koje su prednosti, a koje mane bavljenja umjetnošću, posebno književnošću, u Sandžaku?
Sandžak je prostor pritisaka i uspravljanja, negiranja i samopotvrđivanja bošnjačkog bića. Slična situacija je i sa sandžačkim umjetnicima. Sandžačka umjetnost i umjetnik povremeno nameće sebi cenzure, češće ulazi u polje estetskog iskaza, folklora, a manje u prostor egzistencija vlastitog bića. Samonegacija jeste jedna strana naše medalje, etičko i moralno uzdizanje druga strana. Savremeni sandžački pisci imaju trojake veze: jedni su bliski srpskoj književnosti, drugi crnogorskoj, treći bošnjačkoj. Bošnjačka književna orijentacija u Sandžaku je najsnažnija. Pisati i otvoreno pripadati bošnjaštvu znači biti pod ograničenjima. Pisac u Sandžaku je, uglavnom, izvan oficijelnih književnih manifestacija i ustanova koje imaju sredstva iz budžeta. Pristati na tihu izolaciju u Sandžaku znači osvajati slobodu vlastitog bića i jezika. Divan je osjećaj biti slobodan, za mene vrlo inspirativan.
Kako bi lakše mogli djelovati bošnjački književnici na tom području, došlo je do osnivanja BUKS-a. Koliko je bitno povezivanje pisaca? I koliko ih je teško zapravo održati na okupu, u “granicama” jednog društva?
BUKS je formiran 2012. godine. Namjera je bila da okupimo afirmirane pisce s prostora Sandžaka. U početku nije bilo nekog interesovanja, ali kada smo pokrenuli izdavačku djelatnost, ustanovili književnu Nagradu “Mula Sulejman Tabaković”, dobili smo i dobijamo nove članove i iz crnogorskog i iz srbijanskog dijela Sandžaka, ali i iz BiH. Ono što nas povezuje jeste visoka stvaralačka zadatost BUKS-ovih izdanja. Kvalitet je program našeg rada i djelovanja.
Za razliku od mnogih drugih udruženja umjetnika u zemljama bivše Jugoslavije, koja su gotovo programski mrtva, koja skoro da i ne postoje, BUKS se može pohvaliti zaista plodnim radom. Tome najbolje svjedoče i brojna izdanja koja su objavljena “pod kapom” BUKS-a, a koja ste nedavno i predstavili u Multimedijalnom centru u Novom Pazaru. Na šta ste Vi, kao predsjednik BUKS-a, posebno ponosni? Koji su to izdavački poduhvati koje ističete?
BUKS je formirao dvije edicije: edicija BAŠTINA i edicija BUKS. U ediciji BAŠTINA objavili smo, i to prvi put, epove Avda Međedovića, ukupno smo objavili pet epova koje je priredio pjesnik Hodo Katal. BUKS-ove edicije objavljuju savremenu književnost Bošnjaka Sandžaka i književnu kritiku. Ponosni smo na sve naše knjige. Posebno bih izdvojio knjigu pjesama “Kuća Jasina” Šabana Šarenkapića. Ova knjiga Šabana Šarenkapića dobila je Nagradu “Stjepan Gulin” u Šibeniku. Za nas u Sandžaku od izuzetnog je značaja knjiga književnoteorijskih tekstova “Pogled iznutra, iznova” Almira Zalihića. BUKS je objavio drugo, revalorizirano i prošireno izdanje Zalihićeve knjige.
U saradnji s Maticom bošnjačkom svake godine dodjeljujete Nagradu “Mula Sulejman Tabaković” za savremenu književnost, uspostavljenu u znak sjećanja na ovog značajnog novopazarskog alhamijado pjesnika. Mnogi su stava da je danas dodjeljivanje bilo kakvih priznanja obesmišljeno, da jedan takav čin nema društvenu težinu kao što je nekada imao, dok su drugi zastupnici ideje da je to nešto najvrednije što trenutno može proizaći iz udruženja i specijaliziranih umjetničkih listova. Šta BUKS i dalje motivira da dodjeljuje ovu nagradu koja će iduće godine obilježiti i mini jubilej – pet godina postojanja?
Ne znam kakvo je stanje s nagradama u BiH, u Srbiji ima više od 400 književnih nagrada, u nekim danima i po dvije-tri nagrade budu dodijeljene. Što bi rekao Ćamil Sijarić: “Što ima više spomenika, sve manje vrijede.” I u Sandžaku se sve više ustanovljavaju razne nagrade. Ipak, mislim da je mnogo neslobodnih, izdiktiranih, izlobiranih nagrada, a daleko manje slobodnih, nekontroliranih i nagrada koje imaju dignitet. BUKS štampa knjige i dodjeljuje nagradu od donacija, pretežno od imućnijih ljudi iz naše dijaspore. Da BUKS dodjeljuje nagradu od novca iz budžeta, njen značaj bio bi upitan. “Divan” Sulejmana Tabakovića, pored svih književnih manira koji su odlika alhamijado književnosti, ima kičmu. “Divan” jeste bilo disidentsko djelo u vrijeme nastanka, možda zbog sadržaja “Divana” ne znamo gdje je mezar Sulejmana Tabakovića. Djela koja nagrađuje BUKS, pored svih estetskih, poetskih, inovativnih i drugih vrijednosti, imaju kičmu. Književnim nagradama, vremenom, raste ili opada značaj, a sve zavisi od liste nagrađenih knjiga i autora.
Koliko sarađujete sa sličnim udruženjima unutar Srbije, ali i država u regiji? I zašto smatrate da bi danas bošnjački književnici trebali postati dio jedinstvenog društva koje bi ih sve okupljalo na jednom mjestu?
Otvoreni smo za saradnju s udruženjima koja su posvećena knjigama i piscima, humanističkim načelima, čovjeku i čovječnosti. Bošnjaci su rasuti po cijelom svijetu, stoljetna naša historija može stati u dvije riječi: progon i egzodus. Bošnjačko sabiranje i okupljanje jeste čin nacionalnog opstanka. Nije kasno i da u 21. stoljeću oformimo jedinstveno književno društvo. I neki datumi u budućnosti mogu postati historijski.
S obzirom na to da danas u Sandžaku postoji mnogo udruženja s bošnjačkim nacionalnim prefiksom, kakva je saradnja BUKS-a s njima? Kakvu saradnju imate s Bošnjačkim nacionalnim vijećem, najvišim predstavničkim tijelom Bošnjaka u Srbiji?
Imamo prilično udruženja s bošnjačkim prefiksom, ali nemamo zajedničke vizije i standarde. Nikakvu saradnju BUKS nema s BNV-om.
Kakav je odnos “centrale” – Beograda – prema Sandžaku, posebno u segmentu kulture i umjetnosti? Kako je, i je li uopće, moguće taj odnos unaprijediti?
U Srbiji je zvanično usvojen i promoviran dugoročan plan u kulturi, ali samo za većinski narod, ostalih u tom programu nema. Manjine i manje brojni narodi u Srbiji su getoizirani, a Bošnjaci i samogetoizirani. Vjerujem da bismo se uz organiziran rad u kulturi i stvaralaštvu mogli kao narod predstaviti srbijanskoj javnosti i svijetu, oplemeniti i druge i drugačije od nas, ali i bolje upoznati sve što je vrijedno u drugim narodima i kulturama.
Šta je s Bosnom i Hercegovinom? Kakve su vaše veze s maticom?
Veza Bošnjaka u Sandžaku s BiH su, uglavnom, formalne prirode. Sve se svode na izjave zvaničnika kako ćemo uspostaviti saradnju i na polju kulture, ali se tu sve i završava, nažalost. BUKS je dobio otvorene stranice Stava i na tome smo veoma zahvalni. Veza BUKS-a i Stava jeste ćuprija između Bošnjaka Sandžaka i BiH.
Kada je riječ o umjetnost i kulturi, šta je ono što je Novom Pazaru, pa i Sandžaku u cjelini, neophodno? Postoji li neka nasušna potreba koja još uvijek nije zadovoljena?
I Sandžaku je potrebno povezivanje u kulturi, podijeljeni smo granicama dvije države, malo se i neplanski ulaže u kulturu i stvaralaštvo. Kultura s margina društva treba biti u prioritetu Novog Pazara i svih gradova u Sandžaku. Ima mnogo knjiga koje čekaju drugo, treće, četvrto izdanje. Neophodno je prevođenje naših knjiga na utjecajne jezike. Puno je potreba. Konkretno, BUKS, a ni ostala udruženja s bošnjačkim prefiksom, nemaju nikakvu materijalnu potporu. Bošnjačka kultura i stvaralaštvo, ono najvrednije u nas, i dalje opstaje na posvećenim ljudima i podršci dobrotvora i donatora.
Dugi niz godina vezani ste, na ovaj ili onaj način, i za časopis za književnost, umjetnost i kulturu “Sent”. Ima li danas potrebe za publiciranjem ovakvih listova, barem u online formatu? Jesu li književnost i književne kritike objavljene u ovakvim stručnim publikacijama posljednja brana neukusu i, možda će grubo zvučati, “jeftinoj” literaturi koja uz dobar marketing može napraviti takav proboj da je to prosto nezamislivo?
S Ismetom Rebronjom, Enesom Halilovićem i Maksom Đerlekom pokrenuli smo “Sent”, a kasnije i ediciju “Sent”, u kojoj je objavljeno nekoliko odličnih knjiga. Thomas Mann kaže da nacionalna književnost najviše liči na nacionalnu valutu te je posao vrednovanja stalna potreba na polju stvaralaštva. Nažalost, tekuća i svaka druga kritika je izgubila javni prostor, pa se i neukus plasira kao umjetnost.
Zehnija Bulić jedan je od velikih boraca za položaj bosanskog jezika u Sandžaku, pa i cijeloj Srbiji. Kada se osvrnete iza sebe, je li bilo vrijedno boriti se i da li se uopće kraj jednoj takvoj borbi nazire?
Na studijama srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti 1990-ih godina u Prištini osjećao sam se inferiorno jer u studijskim programima, osim Meše Selimovića, nije bilo nijednog pisca iz bošnjačke književnosti. Tekst Maka Dizdara o bosanskom jeziku objavljen u književnom časopisu Mak 1992. godine imao je snažan utjecaj na moj jezički angažman. Od tada pa do danas radim na afirmiranju bosanskog jezika. Iste godine u knjižari Rilindija kupio sam knjigu Muhsina Rizvića “Književnost Muslimana u doba preporoda”. Vrijedilo je, sada u školi u Novom Pazaru izvodim nastavu na maternjem bosanskom jeziku i razvijam ljubav djece prema književnosti, a posebno prema bošnjačkoj književnosti. Ali ima tu još mnogo, mnogo posla na podizanju kvaliteta, prije svega u odabiru nastavnih sadržaja, metodičkom pristupu i općem konsenzusu svih bošnjačkih faktora u Sandžaku. Negiranje bosanskog jezika uvijek će biti prisutno i direktno i indirektno, nekada slabije, nekada jače, sve zavisi koliko mi kvalitetno radimo i koliko ćemo biti istrajni i odlučni u čuvanju i razvijanju nacionalnog identiteta Bošnjaka i međusobnom povezivanju i osnaživanju.
Isto tako, Vi ste vrsni prozaik, romanopisac i pripovjedač, ali nekako se nemoguće oteti dojmu da ste ipak primarno lirik, da je to Vaš medij?
Ako želite upoznati književni opus jednog pisca, pogledajte mu pjesme. Ko zna napisati pjesmu, može i priču i roman. Da bi roman bio potpun, treba u sebi sadržavati liriku u proznim redovima, jer lirsko u romanu daje svjetlo čitaocu. Mak Dizdar vjerovao je u svoju poeziju i nije pisao prozu. Ja sumnjam u svoj stih i zato pišem i prozu. Jorge Luis Borges je vjerovao u svoje pjesme i priče. Meša Selimović je napisao roman “Derviš i smrt”, a Elbisa Ustamujić u Mešinom romanu pronašla primjere jedinstvenih pjesma.
Šta je novo na čemu radite?
Završio sam roman “Odron”. Sačekat ću da zaboravim ko je autor teksta, da zaboravim, koliko je moguće, i sam tekst, pa da ga dogodine iščitam kao djelo nepoznatog pisca. Ako mi se dopadne, objavit ću ga. Nakon razgovora i maskare s prijateljima u pazarskim kahvama, dočujem poneki stih, pa u osami pjesme sastavljam. Privodim kraju i knjigu pjesama.