Mustafa Balje (Restelica kod Dragaša, Kosovo, 1967.) osnovnu školu je završio u Kočanima (Makedonija), srednju i Višu Pedagošku školu u Prizrenu, dok je u Prištini studirao sociologiju. Novinarsku karijeru je počeo u pisanim medijima (Selam, Kosovski avaz i Alem), bio je dopisnik Radio Sarajeva, Federalne TV i Agencije Anadolija. U javnom servisu RTK-a (Radio-televizija Kosova) je od formiranja Redakcije na bosanskome jeziku. Krajem 2015. godine osvojio je jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova (LSHK). Iste godine je dobio i općinsko priznanje grada Prizrena, za književnog stvaraoca godine. Također, je novembra 2020. godine, na Regionalnim pjesničkim susretima Drini poetik, osvojio priznanje Metafora III. Poeziju objavljuje u mnogim časopisima, zbornicima i almanasima. Da pjesništvo Baljea ima i regionalni značaj, govori činjenica da su mu radovi objavljivani u bosanskohercegovačkim, crnogorskim, akedonskim, turskim i albanskim časopisima. Izdavačka kuća Udruženja turskih pisaca Kosova mu je objavila prepjev knjige „Leptiri po pločnicima“ (Kaldırımlara Konan Kelebekler). Ovo udruženje mu je 2016. godine uručilo i priznanje za pjesnika godine. Svoj doprinos na očuvanju bošnjačkog nacionalnog bića na Kosovu dao je učestvujući u skoro svim inicijativama, prije i poslije rata na Kosovu. Posebno u radu civilnog društva, preko Foruma Bošnjaka Kosova i Konsultativnog Vijeća zajednica pri Uredu Predsjednika Republike Kosovo. Također, u novije vrijeme radi na promociji bošnjačkog književnog stvaralaštva na Kosovu. Član je Udruženja pisaca Kosova (LSHK). Živi u Prizrenu. Objavljene knjige: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017), Antologija poezije Gore/sa Sadikom Idrizijem Aljabakom/ (2019.), Otok od živog srebra (2020), Slijepe godine (2023)
PJESMA NARODA MOGA
Tražim te pjesmo naroda mog,
da legnem s tobom,
da s tobom zasanim,
tražim te noćnom molitvom,
onako bezglav, bosonog,
ranjen, slomljen,
da s’ tobom razdanim.
Toliko te trebam,
kao hljeb, kao sol,
kao nebo,
kao vodu iz šarskih dubina,
kao čobanin uz fenjer,
tražeći stado.
Tražim te po sokacima
gdje čuje se dječija graja,
u koraku nane moje,
Po stećcima razbacanim,
po grobovima napuštenim,
po putevima prekinutim,
rukama nemilovanim,
dušama nerođenim.
Tražim te tumarajuć’
tako devet stoljeća,
spajajuć’ istok i zapad.
…
Zovem te samo,
da odnesem trenutak u beskonačno,
da mrak mi zamijeniš svjetlom.
Makar i leptir postao kratkovječni
tražim tvoje ruke mazne, lice
da otvoriš mi kapije i pendžere,
dok miluje me vjetar Bistrice
i trešnja mi sladi usne
u raljama proljeća.
Trebaš mi da naučim govor bilja,
da savladam daljine,
da poletim kao ptica…
Trebaš mi pjesmo naroda mog,
kad se mjesec u uštapu
pojavi nad Prokletijama,
i svetom Bosnom.
Trebaš mi,
toliko mi trebaš
da ne budem sam,
da ne šutim,
da otjeram bubnjeve iz srca,
da nestane sljepilo,
da osjetim nadu.
Ne želim da
zlo više slutim,
samo da ne zatutnji zeman,
plašim se da nam
kuće ne ostanu prazne.
…
A, ako te i nema,
pjesmo moja,
ako si samo
misao izgubljena
još uvijek nenapisana,
čežnja je moja jača
od tvog nepostojanja.
Naslovna ilustracija: Safet Zec, Exodus, detalj