Hodoljublja

ISAKOVIĆ: Sjaj univerzuma na zaravni gdje je Oglavak

Alija Isaković
U POHODE SIRRIJI

                Bosna je samo zelen list kukuruza što treperi između ok­rajaka ljeskovine koja je obgrlila potok i sve obale uči­ni­la zelenim zavjesama i nejasnim iščekivanjima. Bosna je samo iskošena kriva linija na dječijem crtežu: potez – ob­ro­nak, šljivik, naheren krov; potez – i pokoja krava i pokoja bo­sonoga djevojčica i pokoja riđa vododerina, pa uska nji­va, pa klepet mlinice, pa voda koje nema, koje ima. Ipak. Bosna na krivulji mog voljenja – samo uzak ver­ti­ka­lan intenzitet, oscilacija koja ne može da se smiri ni da se iš­čaši. Tako trpi moj korak i moju misao. Tiho je, rana je­sen, najpametnije godišnje doba. Put je preda mnom kao neuk ožiljak u pjezažu, a vrane i strnjišta obješeni zdesna, kao seoske ponjave kad se ponekad suše u zlatu domaćeg sun­ca i dobroti dana.

                Usmjeren sam ka Fojnici koja je i Chvojnica i Cho­y­ni­ca i Coyniza i Quoyniza. I… Usmjeren sam i ne mogu pogri­je­šiti. Samo je jedan put, kao u središte zemlje, a tako je sa svim sta­rim bosanskim gradovima, svuda je put – trag ru­dar­ske žile, svuda završava gdje počinje potkop i ru­me­n­kas­ta rudnička voda što boji kamenje krvlju gvoz­de­ne zemljine utrobe. Iz ovog grada ne može se produžiti, ne može se oti­ći dalje – može se samo ostati. Može se sa­mo “una­tra­ge”, na vlastite stope, a to jednako teško pada i čovjeku koji do­đe i zvjeri koja je već tu. Ali se može ostati i može re­ža­ti, ako treba. Može se ostati i može pjevati da se brda pro­la­maju i da jedro nebo cikne i ustukne.

                Ipak, tražim samo jednog čovjeka koji je tu negdje ro­đen 1785. i koji je tu negdje pokopan 1847., ožaljen kao derviš i neprežaljen kao pjesnik, tražim Abdurrahmana Sirriju. Kočijaš reče da je još naprijed, a poslije sretoh že­nu u dimijama i žena reče da je to malo natrag, pa lijevo, pa još lijevo i gore na zaravni gdje je Oglavak, pa ispod Oglav­ka. Tamo je. Žena se široko oslanjala bosim stopalima i širo­ko objašnjavala. Put osut lišćem. Miriše balega i miriše maj­čina dušica. Poneka sitna ptica i moj pogled tamo gdje je bila. Idem u pohode najmudrijem pjesniku svog vre­mena u svoj Bosni.

                Dođoh među stare kuće i stare hrastove. Baš tu gdje zuji pčela, gdje stidljivo dozrijevaju jabuke, tu gdje kokoši čeprkaju svoju prhku smisao, gdje mehke, izdužene sjen­ke najavljuju jesen i miris odžaka, tu gdje ponovo čujem Si­rriju. Ne samo da ga čujem, gledam ga u blagoj kretnji i re­zignaciji:

                Ono što u tebi kaže “ti”, nije li očevidno samo riječ?!

                Ako gospodar riječi tebi oduzme svoju riječ – šta će ostati?!

                Kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik.

                Veliki Poslanik je SRCE nazvao Božijom kućom,

                I u tome je ponos svijeta otkrio mnoge tajne.

                Evo me pred srkomnim turbetom koje, iz poštovanja, sagradi moj zemljak Ali-paša Stočević. Sirri počiva u mi­ru okružen pažnjom svojih nasljednika i narodnim pre­da­njem. Sirri znači Tajanstveni. Preko puta je njegova čuvena Teki­ja. Čista, tiha, intimna. Djevojka briše prašinu. Hilmija-ef. Si­ki­rić priča o slavnom pretku. Svaki predmet u Tekiji mo­že nastaviti priču. Nije bilo znatnijeg bosanskog nam­jes­nika koji nije došao ovdje na Oglavak kod Fojnice, u Tekiju. Evo i strašnog Omer-paše Latasa, saginje debelu ši­ju na (namjerno!) niskom tekijskom ulazu. Evo fermana sul­tana Mahmuda II. kojim Tekija postaje slobodna svih da­ća. Evo opet Sirrijine pjesme, u prijevodu njegovog un­u­ka Šaćira Sikirića:

                Kako je divno stanje toga ljubavnog zanesenjaka

                Koji opstanak vasione smatra neznatnim!

                Srce, rasprši tu šahovsku kartu,

                Jer u svakom polju postoji opasnost mata.

                Dušo, ne čezni za životom

                Nego shvati smrt pravim životom.

                Ako hoćeš da naseliš nebo,

                Odaj se ovim navikama i osobinama.

                Čuvaj se, dušo, da ne izgubiš nade u njega,

                A ti, Sirrija, ne napuštaj nade u spas!

                Ako želiš da ti srce ne teži za oba svijeta –

                Nastoj zabaciti za leđa ovaj svijet!

                Sjedimo u vrtu Hilmije-ef., ispred ljetne kuhinje, gle­da­mo dalek obris brda i lepeničku dolinu punu izmag­li­ce. Tu su i sin, kćerka, zet, kahva, slatko od ruža, parmaci, bas­kije, drvo za zimu i domaći dim. Stidljivo goluždravo di­jete viri kroz avlijska vrata. Neko pjeva, daleko, ali se ne može razanati ni šta pjeva ni koliko daleko. Nad sto­lom preplanule ruke.

                Ovdje je izuzetno tiho. Mudrost nije narušena žurbom ni sklad novotarijom. Sve je na svome mjestu: i golubi koji ne vole novogradnje, i starci koji vole vrijeme, i sta­rin­sko cvijeće jarkih boja, i starinska nošnja, koji detalj, i otmjena kretnja što ispunjava i krasi prostor među lju­di­ma. Riječ i vrijeme u dosluhu.

                Vidim Sirriju na čistom zelenom proplanku u društvu go­lemih, debelokorih hrastova. Sa ovog mjesta slijedim nje­govu misao o Smislu:

                Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more,

                U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njegova sadržina.

                Utonuo sam u svjetlost pojava božanstva,

                I sunce je samo moja čestica, ja sam Zehrin Enver[1].

                Stvor moga tijela opstoji s ljubavlju,

                U meni se odrazuje sve, ja sam općenitost i pojedinost.

                U meni je suština svih osamnaest hiljada svjetova,

                Ja sam makrokozmos iz kog je potekao mikrokozmos.

                Sirri znači Tajanstveni. Njegovo počivalište najviše je ok­renuto nebu i, kad je dan lijep kao ovaj, svaka nova ri­ječ može da bude odliv već davno izgovorene. Na ovom prozračnom Oglavku kod Chvojnice.

                I u nama.


[1]   Zehrin Enver – Sjaj univerzuma.

Povezani članci

DŽUMHUR: Idem u Barcelonu

subjekt

IDRIZOVIĆ: Počitelj na granici svjetova

subjekt

KULENOVIĆ: Uz jezuite stradun, peline, plovalni skalini, garište, placa

subjekt