Alija Isaković
U POHODE SIRRIJI
Bosna je samo zelen list kukuruza što treperi između okrajaka ljeskovine koja je obgrlila potok i sve obale učinila zelenim zavjesama i nejasnim iščekivanjima. Bosna je samo iskošena kriva linija na dječijem crtežu: potez – obronak, šljivik, naheren krov; potez – i pokoja krava i pokoja bosonoga djevojčica i pokoja riđa vododerina, pa uska njiva, pa klepet mlinice, pa voda koje nema, koje ima. Ipak. Bosna na krivulji mog voljenja – samo uzak vertikalan intenzitet, oscilacija koja ne može da se smiri ni da se iščaši. Tako trpi moj korak i moju misao. Tiho je, rana jesen, najpametnije godišnje doba. Put je preda mnom kao neuk ožiljak u pjezažu, a vrane i strnjišta obješeni zdesna, kao seoske ponjave kad se ponekad suše u zlatu domaćeg sunca i dobroti dana.
Usmjeren sam ka Fojnici koja je i Chvojnica i Choynica i Coyniza i Quoyniza. I… Usmjeren sam i ne mogu pogriješiti. Samo je jedan put, kao u središte zemlje, a tako je sa svim starim bosanskim gradovima, svuda je put – trag rudarske žile, svuda završava gdje počinje potkop i rumenkasta rudnička voda što boji kamenje krvlju gvozdene zemljine utrobe. Iz ovog grada ne može se produžiti, ne može se otići dalje – može se samo ostati. Može se samo “unatrage”, na vlastite stope, a to jednako teško pada i čovjeku koji dođe i zvjeri koja je već tu. Ali se može ostati i može režati, ako treba. Može se ostati i može pjevati da se brda prolamaju i da jedro nebo cikne i ustukne.
Ipak, tražim samo jednog čovjeka koji je tu negdje rođen 1785. i koji je tu negdje pokopan 1847., ožaljen kao derviš i neprežaljen kao pjesnik, tražim Abdurrahmana Sirriju. Kočijaš reče da je još naprijed, a poslije sretoh ženu u dimijama i žena reče da je to malo natrag, pa lijevo, pa još lijevo i gore na zaravni gdje je Oglavak, pa ispod Oglavka. Tamo je. Žena se široko oslanjala bosim stopalima i široko objašnjavala. Put osut lišćem. Miriše balega i miriše majčina dušica. Poneka sitna ptica i moj pogled tamo gdje je bila. Idem u pohode najmudrijem pjesniku svog vremena u svoj Bosni.
Dođoh među stare kuće i stare hrastove. Baš tu gdje zuji pčela, gdje stidljivo dozrijevaju jabuke, tu gdje kokoši čeprkaju svoju prhku smisao, gdje mehke, izdužene sjenke najavljuju jesen i miris odžaka, tu gdje ponovo čujem Sirriju. Ne samo da ga čujem, gledam ga u blagoj kretnji i rezignaciji:
Ono što u tebi kaže “ti”, nije li očevidno samo riječ?!
Ako gospodar riječi tebi oduzme svoju riječ – šta će ostati?!
Kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik.
Veliki Poslanik je SRCE nazvao Božijom kućom,
I u tome je ponos svijeta otkrio mnoge tajne.
Evo me pred srkomnim turbetom koje, iz poštovanja, sagradi moj zemljak Ali-paša Stočević. Sirri počiva u miru okružen pažnjom svojih nasljednika i narodnim predanjem. Sirri znači Tajanstveni. Preko puta je njegova čuvena Tekija. Čista, tiha, intimna. Djevojka briše prašinu. Hilmija-ef. Sikirić priča o slavnom pretku. Svaki predmet u Tekiji može nastaviti priču. Nije bilo znatnijeg bosanskog namjesnika koji nije došao ovdje na Oglavak kod Fojnice, u Tekiju. Evo i strašnog Omer-paše Latasa, saginje debelu šiju na (namjerno!) niskom tekijskom ulazu. Evo fermana sultana Mahmuda II. kojim Tekija postaje slobodna svih daća. Evo opet Sirrijine pjesme, u prijevodu njegovog unuka Šaćira Sikirića:
Kako je divno stanje toga ljubavnog zanesenjaka
Koji opstanak vasione smatra neznatnim!
Srce, rasprši tu šahovsku kartu,
Jer u svakom polju postoji opasnost mata.
Dušo, ne čezni za životom
Nego shvati smrt pravim životom.
Ako hoćeš da naseliš nebo,
Odaj se ovim navikama i osobinama.
Čuvaj se, dušo, da ne izgubiš nade u njega,
A ti, Sirrija, ne napuštaj nade u spas!
Ako želiš da ti srce ne teži za oba svijeta –
Nastoj zabaciti za leđa ovaj svijet!
Sjedimo u vrtu Hilmije-ef., ispred ljetne kuhinje, gledamo dalek obris brda i lepeničku dolinu punu izmaglice. Tu su i sin, kćerka, zet, kahva, slatko od ruža, parmaci, baskije, drvo za zimu i domaći dim. Stidljivo goluždravo dijete viri kroz avlijska vrata. Neko pjeva, daleko, ali se ne može razanati ni šta pjeva ni koliko daleko. Nad stolom preplanule ruke.
Ovdje je izuzetno tiho. Mudrost nije narušena žurbom ni sklad novotarijom. Sve je na svome mjestu: i golubi koji ne vole novogradnje, i starci koji vole vrijeme, i starinsko cvijeće jarkih boja, i starinska nošnja, koji detalj, i otmjena kretnja što ispunjava i krasi prostor među ljudima. Riječ i vrijeme u dosluhu.
Vidim Sirriju na čistom zelenom proplanku u društvu golemih, debelokorih hrastova. Sa ovog mjesta slijedim njegovu misao o Smislu:
Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more,
U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njegova sadržina.
Utonuo sam u svjetlost pojava božanstva,
I sunce je samo moja čestica, ja sam Zehrin Enver[1].
Stvor moga tijela opstoji s ljubavlju,
U meni se odrazuje sve, ja sam općenitost i pojedinost.
U meni je suština svih osamnaest hiljada svjetova,
Ja sam makrokozmos iz kog je potekao mikrokozmos.
Sirri znači Tajanstveni. Njegovo počivalište najviše je okrenuto nebu i, kad je dan lijep kao ovaj, svaka nova riječ može da bude odliv već davno izgovorene. Na ovom prozračnom Oglavku kod Chvojnice.
I u nama.
[1] Zehrin Enver – Sjaj univerzuma.