INTERVJU: Književnik Zlatko Topčić
Razgovarao: Almir Zalihić
Fotografija: Velija Hasanbegović
Zlatko Topčić rođen je 1955. u Sarajevu. Sin je književnika Zaima Topčića i Naile Selimić. Završio je Drugu gimnaziju u Sarajevu, a 1977. godine diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je pokretač, glavni i odgovorni urednik lista za književnost Slovo, priređivač panorame bosanskohercegovačke ratne priče na engleskom jeziku Forgotten Country (1997) i antologije članova Društva pisaca Bosne i Hercegovine The Best Of (2000), član Upravnog odbora Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina – “Soros” fondacija, a radio je i na nekoliko projekata UNESCO-a. Jedan je od osnivača Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. prvi generalni sekretar, a od 2006. do 2010. godine i član Upravnog odbora. Od 2001. do 2011. bio je direktor i umjetnički rukovodilac Kamernog teatra 55. Bio je selektor Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Od 2013. do 2016. obavljao je funkciju generalnog direktora TVSA. Godine 2016. dolazi na poziciju direktora Biblioteke Sarajeva. Bio je član Komisije za slobodne umjetnike Bosne i Hercegovine, predsjednik Umjetničkog savjeta Narodnog pozorišta u Sarajevu od 2015. do 2019. te član Vijeća Upravnog odbora BHRT-a od 2019. do 2021. godine. Drame su mu igrane u bosanskohercegovačkim i međunarodnim teatrima. Drama Time Out (2002, režija James P. Mirrione) doživjela je praizvedbu na engleskom jeziku i u engleskoj produkciji u Velikoj Britaniji, gdje je imala turneju (Wakefield – Bretton Hall, Powerhouse 1; Leeds – West Yorkshire Playhouse, Royal Armouries Museum; London – Gate Theatre, Riverside Studios, 2002). Izvedena je i u Sjedinjenim Američkim Državama (New York City – Broadway), Austriji (Beč) i Poljskoj (Varšava). Prva je bosanskohercegovačka i regionalna drama izvedena u tim zemljama. Izazvala je veliku pažnju svjetskih medija poput BBC-ja i CNN-a. Njegova prva značajnija djela, zbirka priča Životno pitanje (1981) i roman Čovjek niotkud (1986), naišla su na odličan prijem književne kritike i čitalaca. Novela Ljubavno pismo iz njegove prve knjige zastupljena je u Antologiji poslijeratne bosanskohercegovačke pripovijetke, prevedene na engleski jezik.
Radio Sarajevo emitirao je nekoliko njegovih radiodrama: Sretna novogodišnja noć (1977), Intervju (1978), Vanredna situacija (1987), Hodati na vrhovima prstiju (1988), Čezare Lombrozo (1989), Kulin (1990), Listerova mašina (1991), Kako Musa dere jarca (1992) i Stanislavski bi bio zadovoljan (2007). Tri puta je pobijedio na anonimnim konkursima Radija Sarajevo (1978, 1987. i 2007) s dramama Intervju, Vanredna situacija i Stanislavski bi bio zadovoljan.
Producirao je preko četrdeset pozorišnih predstava.
Djela su mu prevođena na dvanaest jezika: engleski, njemački, francuski, turski, češki, poljski, bugarski, italijanski, makedonski, švedski, slovenski i albanski jezik. Priče i drame su mu uvrštene u nekoliko domaćih i inostranih antologija. Utemeljitelj je Priznanja “Bosanski stećak” i Nagrade “Nedžad Ibrišimović”. Scenarist je TV filma Kolaps (1985) i četiri dokumentarna filma: U najboljim godinama (1994), Čudo u Bosni (1995), Odazivam Ti se, Bože (1996) i Krv i mošus (1997).
Napisao je scenarije za igrane filmove Remake (2003) i Ostavljeni (2010). Godine 2002. objavio je scenarij Remake kao knjigu. Njegov scenarij za film Ostavljeni (radni naziv: Gola koža) je bio pobjednički (91 prijavljeni rad) na prvom izdanju “CineLinka”, koji se održavao u okviru 9. “Sarajevo Film Festivala” (2003), a nagrađen je i na “Hollywood Film Festivalu” 2011. godine.
Njegov roman Košmar (1997) preveden je na turski (Saray Bosna da kabus, Gendas, Istanbul, 1998) i slovenski (Mora, Založba Goga, Novo Mesto, 2003), a roman Dagmar (2013) na češki (For Prague, Prag, 2017). Nagradu P.E.N. Centra Austrije je dobio za dramu Ne volim ponedjeljak (2009, režija Christian Papke), koja je, u izdanju Der Österreichische P.E.N. – Club, Beč 2010. godine, štampana u preko jedanaest hiljada primjeraka, na njemačkom jeziku (pod naslovom: I Don't Like Mondays). Roman Završna riječ (2011) je preveden na francuski (Le mot de la fin, M.E.O. Edition, Bruxelles, 2016). Francusko izdanje romana se 2017. godine našlo na prvom mjestu na listama bestselera američkog “BookDailyja” i “Goodreadsa”, ostavivši iza sebe brojne svjetske bestselere.
Topčić je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Udruženja filmskih radnika u Bosni i Hercegovini, Međunarodne asocijacije scenarista, Američke asocijacije scenarista, Concordia organizacije u New Yorku i Kraljevskog instituta za međunarodne poslove u Londonu (Chatham House).
Godine 2004. uvršten je na godišnju listu 100 najutjecajnijih ljudi u svijetu američkog magazina Marquis Who's Who in the World (Ko je ko u svijetu).
ZALIHIĆ: Roman 28.06.2014. doživio je, za naše uvjete, dva izdanja u vrlo kratkom vremenu. Šta Vas je ponukalo da roman “dopunite”/doradite?
TOPČIĆ: Nije ovo prvi put da se kao autor vraćam na “mjesto zločina” i dorađujem svoje romane u novim izdanjima – slično sam postupio s Košmarom, Dagmar i Završnom riječi. Imam sposobnost i vrlinu kritičkog iščitavanja svoga pisma i u težnji ka perfekcionizmu vršim izmjene prvobitnog teksta, ali nikada još tako temeljito kao s revizijom romana 28.6.1914., koji sam učinio dvostruko obimnijim a višestruko boljim. To je sada sasvim nova knjiga za koju smatram da je moje životno djelo u kojem sam najpotpunije izrazio svoju poetiku. Kakogod, ovdje je temeljito prešućena, kao i sve što je autentično naše, nije imala ni promociju, ako zanemarimo ono serijsko japansko vjenčanje na sajmu knjiga gdje je predstavljeno svih dvanaest nagrađenih knjiga na prošlogodišnjem anonimnom konkursu a na koju nisam ni došao. Ja nikog ne vučem za rukav. Ipak, sjetili su me se Mostarci pa je ipak bila promovirana 30. jula u okviru “Mostarskog ljeta”.
ZALIHIĆ: O sarajevskom atentatu su ispisane brojne knjige. Vaša je posve drukčija i u pristupu, stilu i konačnici…
TOPČIĆ: Negdje bi ovaj roman bio književni događaj, makar zato što preispituje našu historiju i progovara drukčije o mnogim, književno nepokrivenim i nepoznatim događajima koji su nas presudno oblikovali kao narod. Izrugujem se aktuelnim revizionizmima, razbijam predrasude i sedimentirane ideološke stereotipe i ispisujem alternativnu historiju koja je, zapravo, najbliža istini. Na reviziju me je nagnala jedna znalačka, blagotvorna kritika koja je, uz književne komplimente, izrazila žaljenje što jedna takva velika tema nije dobila opširnije djelo. Eto, sada jeste. Vi ste, dakle, Zalihiću, sukrivac!
ZALIHIĆ: Stekao sam dojam da je to ustvari roman o Sarajevu, roman o bosanskim naravima i zabludama…
TOPČIĆ: Da, to je roman o mom Sarajevu, roman koji spaja dva najznačajnija i najtragičnija događaja u njegovoj historiji – ubistvo Franje Ferdinanda s početka i pokušaj ubistva grada s kraja prošlog stoljeća. Doista, našim životima još odjekuju pucnji od 28. 6. 1914. i još će dugo odjekivati, jer ista ideologija koja je stajala iza njih bila je i iza pokolja u Drugom svjetskom ratu i iza genocida devedesetih i iza ovih nevolja s kojima se iznova suočavamo… Trideset godina nakon moga grbavičkog zarobljeništva smogao sam snage da umjetnički artikuliram te događaje, pripisujući ih drugim vremenima, ali istoj svetosavskoj, velikosrpskoj ideologiji…
ZALIHIĆ: Historijski događaj pretočili ste u književni, fikcionalni izraz koji nas fascinira jezičkim i psihološkim osobenostima, te odnosima likova koji su različita porijekla, svjetonazora, religije, socijalnog statusa, kulture, vjeroispovijesti i obrazovanja. Likovi “izvan okvira” smješteni su u epicentar historijskog događaja pa se čini da su upravo oni “događaj”…
TOPČIĆ: U odnosu na atentat, u romanu idem dublje u prošlost i dalje u budućnost, nastojeći da proniknem zakonitosti naših zabluda i sukrivnju za sudbinu koju ispaštamo… Tu je galerija historijskih likova i još brojnijih tzv. malih ljudi na čijim se životima zapravo najdublje ispisuje historija… Mnogo je tu nepoznatih historijskih dokumenata i još više pseudodokumenata, među kojima nećete naći rezove ni granice, jer se pretaču i dopunjuju… Našu zamagljenu historiju sam htio učiniti vidljivijom, ali ne na način na koji to čine pobjednici, nego ranjeni i bolni. Treba zapaziti da je u okviru romana u brojnim fusnotama koje rasterećuju osnovnu nit sadržana čitava zbirka kratkih priča, možda mojih najboljih književnih šansi…
ZALIHIĆ: Tokom rata u Bosni i Hercegovini bili ste zarobljeni u sarajevskom naselju Grbavica. Pedeset godina ranije (1943) Vaš otac, također pisac, Zaim Topčić (1920–1990), tokom Drugog svjetskog rata, kao komunist, biva zatočen u koncentracijskom logoru Jasenovac. O tome je po vašem scenariju snimljen film Remake. Kako danas gledate na tu tragičnu koincidenciju?
TOPČIĆ: U toj elipsi se ogleda sudbina naše sušte krivnje sadržane u imenu, naša stiješnjenost između dva kleronacionalistička velikodržavna projekta u kojoj nema mjesta za Bosnu i Bošnjake. Moj otac je bio nacionalno osviješteni komunista, u svom vremenu idealista poput onih koji su početkom devedesetih goloruki krenuli u odbranu Bosne. Sada nam se, nakon svega, ti idealizmi čine naivnim, ali to su bile plemenite ideje bez kojih nas ne bi bilo. Bošnjaci možda ne bi opstali kao narod bez partizanskog pokreta koji ih je, uprkos lutanjima i grijesima, spasio od još većeg srpskog pokolja i hrvatske asimilacije. Baštinim i slijedim antifašističke tradicije moje porodice, one nas svrstavaju među civilizirani svijet i među pobjednike.
ZALIHIĆ: Vaš scenarij za film Trake o tragediji Prijedora u kategoriji razvoja scenarističke građe maksimalno je vrednovan na konkursima Fondacije za kinematografiju i Ministarstva kulture Kantona Sarajevo. U kojoj su fazi Trake?
TOPČIĆ: Moje opsesivno bavljenje ratovima protiv Bosne nakon Remakea i Ostavljenih nastavlja se s Trakama. Tragedija Prijedora je velika priča koju smo dužni ispričati. Kako da pod krovom iste kuće žive neokajana zlodjela i njihov nezaborav? To je možda ključno pitanje za sudbinu ove zemlje. Dug je put do realizacije i treba uložiti puno energije da se zaokruži finansijska konstrukcija. Scenarij je trenutno na nekoliko konkursa, od kojih zavisi sudbina projekta. Iako bi to po svemu trebao biti projekat od šireg interesa, da se ne šalim pa da kažem državnog, on je ipak – nasreću ili nažalost! – samo briga malog broja ljudi i moje produkcijske kuće “Uvertira”, u koju ugrađujem svoje bogato producentsko teatarsko iskustvo dugogodišnjeg direktora Kamernog teatra 55, jer je to jedini način da se kao autor zaštitim od producentskih upliva i mešetarenja. To su suštinski slični poslovi iako je film, dakako, tehnološki i finansijski daleko zahtjevniji.
ZALIHIĆ: U romanu Čovjek niotkud napisali ste: “Rat je rat. Svugdje je težak i krvav, ali Balkanci i u njega unose svoj kolorit i strast. Nekome se, eto, desilo da je bio na pravoj strani. Ali, gospođo, budite bez brige: nije tako daleko dan kada će obje strane postati isto i kada se neće znati koja je od strana bila prava.”
TOPČIĆ: Sada to zvuči proročanski jer je taj roman objavljen daleke 1986. U bivšem životu. Dovoljno je, međutim, biti pesimista pa s velikom vjerovatnoćom prognozirati razvoj događaja na ovom tlu. Ili barem poznavati historiju, mentalitet ovih ljudi i neka pravila života…
ZALIHIĆ: Postmoderna ravnodušnost toliko se ukorijenila u našu sredinu da je nadjačala i stvarnosnu i ratnu apokalipsu. Čini mi se da su pisci odustali od književnih projekata koji bi pretpostavljali bilo kakav angažman ili akciju, bave se trivijalnošću, poetike grade na izopćenosti, prisilnom ili voljnom odmicanju od domovine kao teme i sudbine…
TOPČIĆ: Hulje su nam zgadile patriotizam, nešto što je najprirodnije na svijetu – voljeti svoju domovinu. Međutim, patriotska književnost, ako pristajemo na tu sintagmu, ima pejorativno značenje i imamo loša iskustva s njom, kao i s bilo kojom drugom primijenjenom književnošću. Opirem joj se. Pisci služe samo sebi, svom svjetonazoru, svojoj estetici, humanizmu…, a to nije nužno u opreci s borbom za istinu, naprotiv. Bosanski pisci su pisci empirijske spoznaje. Rat je presudno obilježio naše živote, pa ima li išta logičnije nego pisati o tome? Sve je stvar pristupa, načina…
ZALIHIĆ: Realizirani ste i kao pripovjedač, scenarista, dramski pisac. Koji vam je žanr najviše prirastao srcu i olovci?
TOPČIĆ: Moj književni opus i moji književni dometi daju mi pravo na titulu najboljeg nepoznatog bosanskog pisca. Ili još tačnije – nepriznatog i, najtačnije, nepročitanog. Imate ovdje mnogo književnih veličina, s opusom bez dometa, s dometima bez opusa, dobrih a poznatih, loših a poznatih, koji, međutim, imaju zajednički imenitelj da su, kao i ja, redom nepročitani – za neke je to sretna okolnost! – ali sam ja prvi među dobrim i nepoznatim i nikom ne dam ispred! Nakon tolikih romana, noveleta, drama i filmskih scenarija, dvanaest prevoda, književnih nagrada i pobjeda na anonimnim književnim konkursima, valjda sam zaslužio tu počast. Svoju poziciju sagledavam objektivno i bez ogorčenja i, pogotovo, bez frustracije, čak mi ta autsajderska pozicija odgovara jer je najprirodnija piscu. Zaista, nisam učinio ništa da budem poznat ni priznat, izvan dobrog pisanja, znajući odvajkada da je to ovdje nedovoljno. Rijetko javno nastupam, mnoge intervjue odbijam ako im ne nalazim smisao i ako nemaju povod ni razlog…
ZALIHIĆ: Široj je javnosti nepoznato da ste kao 17-godišnjak počeli s objavljivanjem kriminalističkih romana i novela, pod pseudonimom Gold Taucher, te da su oni prodavani u milionskim tiražima…
TOPČIĆ: Da, počeo sam pisati pod pseudonimom Gold Taucher, dozivajući od početka anonimnost. Pročitao sam mnogo knjiga a da im nisam upamtio ni naslov ni ime autora, jer je i jedno i drugo gotovo nevažno, važna je samo Književnost. Zašto bi ti banalni podaci bili bitni, ionako su sve te knjige već napisane i lebde nad nama, a mi ih samo trebamo prepoznati, ubrati i pripisati sebi. Neko u toj berbi bude bolje sreće od drugih. Kada već spominjemo Golda Tauchera, imam ekskluzivu – vraćam se počecima i pišem triler Anadolovo pismo. Riješio sam slučaj ubistva koje se dogodilo krajem devetnaestog vijeka u Stambolu. Profesorica Amina Šiljak-Jesenković mi je dala zapisnik sa suđenja trojici bošnjačkih muhadžera optuženih da su, dok su se tukli oko nadnice, na trgu Ferikoy slučajno pucali iz revolvera i ubili ruskog potpukovnika koji je tu slučajno prolazio jašući kobilu. Hm… slučajno?! Glavni lik, inspektor Nazifbey, naš čovjek, ima dva životna mota: Ništa nije onako kako izgleda da jeste! i Sultan je uvijek u pravu, inače ne bi bio sultan! Tamošnji ljudi konačno mogu da odahnu. Bolje ikad nego nikad. Pomalo problematiziram smisao zakašnjele pravde. Vrijedilo je ipak čekati istinu stoljeće i po pa saznati ko je prav, a ko kriv – iako je malo ko od tih aktera i svjedoka još uvijek živ.
ZALIHIĆ: Kako vidite interkulturalnu saradnju srodnih književnosti?
TOPČIĆ: Ništa novo – mi učimo i znamo sve njihove piščiće, a oni nijednog našeg pisca. Eno im knjiga u izlozima u svih pet sarajevskih knjižara, a u beogradskim knjižarama možete naći naše Andrića i Selimovića, a od savremenika Kenana Crnkića i Muharema Bazdulja. U Zagrebu je tek nešto malo bolje, iako također grade krive slike o našoj književnosti jer dozirano upoznaju samo one koje im dobrohotno pripuštaju uspješni našijanci – oni koji hvale samo gore od sebe.