KRIK – ZBIRKA JECAJA
1.
Dragi Bašiću, zar ne vidiš, Bog je – kako nam ga predstavlja njegov zemaljski komesarijat za informacije – pokrovitelj palikuća. Njegovi crnorisci niz svu Bosnu i Hercegovinu blagoslove piromaniju kao bogougodan čin. Gospod te njihove činidbe ne knjiži u rubriku sagriješenja, jer je i On sam, kako znamo, stari beskućnik. Njemu nije potreban ni most. Ljudskoj nemoći i ljudskome očajanju – avaj! – neophodna je molitva kakvom takvom bogu. Neophodna – na isti način, iz istih razloga, kao i nesrećniku heroin ili marihuana.
Podsjećam na “jeretičnu” misao koju izusti visoki službenik božje kancelarije na zemlji – niko drugi do glavom i bradom mitropolit, Vladika Rade:
Molitve su dobre i predobre,
ama one lijek ne bivaju,
one s neba klikuju ljekove!
Osluškujem te “krupne riječi”. Ne čini li se da one nameću prizor i sliku sudnice? Pred kakvim to svemirskim tribunalom, u postupku utvrđivanja istine, pjesnik svjedoči protiv popa i Boga!
Potom, i moja misao namah postaje zericu “drskija”. Razvezuje se čvor sa jezika. Osmijeli se da, čak i protivno zapovijesti ministra vjera u crnogorskoj vladi, glasno zucne: nije Bog stvorio svijet.
Svijet je stvorio Boga. I to poznatim moćnim spravama. Bespomoćnost, beznađe, strah i očajanje – to su alati bogoustrojstvija. Balkanskoj pravoslavnoj alatnici mogu danas pozavidjeti i hefestovske kovačnice u paklu. Zahvaljujući generalima “Dušanovog carstva”, dograbila je takvu opremu kojom može remontovati sve stare nebeske olupine i oživjeti sve svoje potrošene apostole. Oni koje ona predvodi razdragano su krenuli u svoju žalosnu prošlost.
Husein Bašić jednako govori o božjim kućama i o bezbožnim palikućama, rušiteljima hramova.
Dopustimo mezanini-ćeretaljku na božiju temu. Malko pritjerivanja i nešto pretjerivanja.
Nijesu li te ustanove nebeske propagande projektovane i namijenjene prevashodno onima rđavijima od ljudi, a malo manje onima boljima? Dobrima nije potreban popravni dom. Preče bi im bilo vježbalište duševnosti. Besprizornici ne vole ni svoj ni tuđi dom. Po tome su bliži Bogu. Pjesnik Bašić kao da misli upravo obrnuto, te da bi svoju ranjenu dušu pitao makar i iluzijom. Iluzije su, ma koliko se sporili, izvor naših patnji. Ničeg zlišeg, a nikog tako uvijenog u saosjećanje i nježnost, kao što su iluzije. Uzimaju nas za ruku – i odvode na gubilište. Kako ne zapaziti podudarnost između njih i onog SS-cugsfirera što po glavi miluje jevrejsku djecu uvodeći ih na “kupanje” – u krematorijum?!
Bog je, mislim, da prosti Ministar vjera, iluzija nad iluzijama – nadiluzija. Staza do njega ne vodi preko Blažovog mosta no pored crkve Svetog Đorđa (Ne: Đorđija), između palisada obmana i laži. Tako bezbožna džada, dovodi li ona u carstvo božje? Ako mislite da dovodi, onda je i to – ta staza – dokaz da je On najveći bezbožnik, jer u istinu spada i put do istine. Ovome svome heretizmu nudim za svjedoke – ne nikakav ministarski kabinet s ministrom – no sve “faze” tehničke revolucije, sve njene bojeve glave, prepune atomskog ateizma.
2.
Na kraju naše staze – strah! Survan nizbrdicom sa “brijega života”, bačen u kal ništavila, čovjek padajući preklinje: Gospode, primi me! Predstava je vidljiva, slika čak reljefna: dolje, na dnu (ili u izokrenutome “gore, na vrhu”), raskoračen, uvis podignute glave i brade, stoji Svevišnji, širi ruke i hvata bačeni lijes, upokojenu vreću zabluda i iluzija. Tada se spušta zastor tužnog pozorišta.
Uzeto preozbiljno, ovako gledanje i govorenje “na svetu temu” može izgledati previše nahereno, pa i dobronamjeran čitalac može posumnjati da ovom autoru baš ništa nije sveto, ili da on ne poznaje i ne priznaje božanstvene vrijednosti i tekovine ljudskoga uma i ruku.
Nije sasvim tako. Ne može se poricati da su i Bog i bogohulstvo, i pobožnost i bezbožništvo, isključivo u nama, kao naša ljudska “dobra” i “zla”. Pošto je i Bog naša umotvorina, a zna se da nema ničeg ljudskog, toliko svetog da se ne može zloupotrebljavati i izvrći u svoju suprotnost, uvijek će se naći dovoljan broj ne-ljudi koji će uspješno zlorabiti i Boga – već prema svrsi i vlastitoj potrebi. Mada malo cinično, ali dovoljno istinito, neko je takvu praksu već ranije definisao, naglasivši da i sam Đavo ima pravo citirati Sveto pismo – u vlastitome interesu.
Teško je povjerovati da se može sročiti toliko uman tarih čija bi poruka i duševnost zaustavile zamah zla, zaštitile i odbranile jedan most na Drini, na Neretvi, na Žepi ili preko koje druge rijeke i provalije. Doista, postoji li molitva ili kakvogod božje slovo koje neće ustrijeliti Mladićev top, vrat mu prerezati Koljevićevi trbosjeci, ili ga neće progutati karamluk Kara-Radovana?
Namučiće se ko bude tragao za razlikama, dok su napadno vidljive i nametljive podudarnosti Boga i Buljbe, iz Gogoljevog romana. Oni su obojica, na sličan način, nesrećni i zli roditelji. Kao tužioci slijepi su od gnjeva, kao sudije nepravedni, a kao egzekutori neumoljivi. U njihovome kodeksu svega je jedna odredba. Oni su sve – “tvorci”, tužitelji, sudije, dželati. Citirajmo Tarasa: “Ja sam te rodio – ja ću te i ubiti!” – sikće Zaporožac, i ubija sina. Citirajmo i Boga: “… hoću da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio… Jer evo pustiću potop na zemlju, da istrijebim svako tijelo u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve će izginuti.” I pušta potop.
Čedomorci rade svoj posao. Ispod, ili iza svega, proviruje satiričan paradoks, napola vidljivo, ili možda hotimično slabo prikriveno, iznenađenje, koje može “radovati” svakoga “kriptoateistu”. Ta božja odluka o smaku svega što je “pod nebom”, svega u čemu “ima žive duše”, baš takvo pismo nosi cinično podrugljiv naslov -Knjiga postanja (!)
Bog je ataman, ne sa Dona već sa Drine. Njegovi Kozaci sa Romanije rugaju se svemu svijetu: šta će i čemu most na ovome dunjaluku, jer – šta će i čemu sam dunjaluk. Pandžama, kukama i zavrakama otčepljuju sve ponore zla, ruše sve ustave nečovještvu, i na bosanski narod puštaju zlikovački potop.
3.
Mimo i preko tolikoga današnjeg mostolomstva, survanja i razura, umno i plemenito čeljade pridružiće se pjesniku Huseinu Bašiću i, sa njim zajedno, zadržaće i braniti ideju mosta. Sačuvaće i njegovati duhovni, metafizički smisao božje kuće. Drukčije se neće moći preko srama i zuluma, niti bi se imalo gdje stići ako se na horizontu ne bi nazirale konture doma umnosti, čovječnosti i slobode.
Neimar Hajrudin, ili onaj “neznabožac” što vjerovaše da, podižući most na ovome svijetu, time otkupljuje duši plac u raju – ili je zaboravio ili podcijenio kivnu “dušmansku sablju” kao djelitelja “božanske pravde”, veli Husein bašić. To što je Most visokog i vitkog stasa, što je gracioznih linija i ima ljupkost srne, što je sličan jelenu u skoku preko ambisa, toliko ženstvenog izgleda, a tako muževan, – sve skupa kao da podstiče na zlobu, gnjev i kivnost mostoloma. Rušitelj je od svoga vođe primio javni blagoslov, a od pastira svoje vjere ausvajs ceremonilaj-zulumćara. Unaprijed je “oslobođen” grijehova u poslovima nacionalnog reditelja “novog poretka stvari” na božjoj potkutnjici. Za takvoga su ruševine samo prerušeni svijet, upodobljen njegovoj patološkoj mjeri.
4.
Kakva je misao bila na papir ispisana rukom Meše Selimovića, pa potom njegovom rukom i prebrisana? Je li razlog tome piščeva odbrana od banalnosti, kako se pita i Bašić? Zašto je nalog brisanja bio jači od naloga pisanja? Je li to samo trag poznatog iskustva da je umijeće pisanja, ustvari, umjetnost brisanja? Ili su nad hartijom u polju koje bjelina brani, naše ruke – Kain i Avelj?
De, istinito odgovori na ova pitanja, majčin sine.
Zar je moguće odgonetnuti, “odgovoriti”, ako je, od naše dvije ruke, jedna mostobožac Hajrudin, a druga – srpskohrvatski Mostolom? I još avetinjskije: ista ruka – čas je ono prvo, čas ovo drugo! Tada, kad “selimovićevska” ruka briše, kad pravi crnu kajdanku sa partiturama pogrebne muzike, ispunjava li tada božji blagoslov, vrši li svoju nadmoćniju misiju, ostvaruje li zadatu ulogu pandže u patroli, obavlja li posao biblijske bratske ubojnice “o-desno-rame!” i “nagotovs!”, kako najviša čovječnost, sveljudska ljubav, čak ni gerilskom besputicom, ne bi promakla i preživjela?
Bogovi ne trpe ljudsku prevlast ni u čemu, ne podnose i ne dopuštaju da i od koga budu – nadbogovljeni. Nije li, s toga, onom najdesnijem i u našoj desnici, nekom tajnom božjom klauzulom, dato da u svakome ljudskom pismu bude nadmoćni bratski zloduh, kao što je Kainu dato da bude pobjedničko čedo Svetog pisma? Predstavite sebi kakav mora biti duh i karakter onog “stvoritelja” i “svemoćnika” koji je “svoje djelo” obružao tako paklenom unutarnjom zavadom?! Vrijedi li pred takvim klečiti i moliti, od Onakvoga iskali milost za most?! Taj na otvorenoj sceni, nad žrtvom, kao da lije suze samo da njima okali sječivo u dželatovoj ruci.
Precrtavajući retke slova, da li je time Selimović obuzdavao neku misao, “neobuzdanu i užasavajuću, koja se drugačije nije dala ukrotiti” – pita se pjesnik Husein Bašić. Malo podozriviji zapitkivač mogao bi i drugačije dvoumiti. Tom dahijskom sječom “knezova” u svome literarnom pašaluku, otkidanjem nepokornijih, viđenijih, umnijih “glava”, koje “štrče” iz provincijske kaljuge rajetinske kolonijalne svijesti, – da li je prokleti, podli Samocenzor prisilio Selimovića da ide na ruku “dahijama”, umjesto na pomoć raji? Ako je na taj način ubijao “užasavajuću” misao iz svoje glave, da li je time ukrotio užase, preduprijedio zlo “koje se može dogoditi čovjeku”? Možda je Selimovićeva misao, pošto se otela i “nesmotreno” izletjela uplašila nenačete beline i svijetlosti, pa ustuknula u tamu, vezana za zid ćutnje i patnje u kavezu pod kosom.
Nevoljno, kao i hiljade ruku sadašnjem jadu, i ruka velikog romansijera “počinila” je “ubistvo”, postala ataman, dahija – Kain.
U današnjim okolnostima i pri sadašnjem “čitalačkom stanju” tumačeći Selimovićev notni “harakiri” sistem, učini se da nema jasnijeg, porukama i značenjima punijeg, glasnijeg i razgovjetnijeg govora od Selimovićevog “crnog dijagrama”. Najistinitije govori grob. Riječ je postala iznureni logoraš ili nitkov. Pogledajte tu potresnu grafičku anticipaciju masovne grobnice! Višerazredni nizovi bodljikavih žica koncentracionog logora! Kao da “ispod ovog zatrpanog groba” leži neugrobljivo proročanstvo: smak! Prema kazivanjima Biblije, ni Bog nije smislio ništa užasnije.
Crni dijagram – njemu epitaf. Šarijaži smrti. Paralelno ispisana crnina. Nezemaljska grobnica za cijelu jednu zemlju i za sve smrtnike u njoj. Prostrt na bijeloj papirnoj plahti, Selimovićev crni dijagram vidi se kao tabut za njegov bosanski narod i njegovu Bosnu…
Ase ležit zemlja Bosna..!
5.
Kulenovićevi stihovi, kao Bašićev moto, dramatizuje već dramatizovano.
Bješe li Skender duhovni otac (božanski bezgrešan) pravoslavne majke Stojanke? A kakva to hrišćanska bestijalnost danas, “u ime srpstva”, obeščasti – u njihovim predačkim domovima – pjesnikovu nenu, kadunu, sestre i kćeri muslimanske, goneći ih da prisilno budu majke “djece pravoslavne”?! Je li to uzdarje pjesniku, tvorcu Knežopoljke?
Breme zločina i srama, što ga srpski i crnogorski fašisti danas navaljuju na grbaču i obraz srpskog i crnogorskog naroda, biće trajnije i teže od planine Etne kojom su bogovi kamenovali trojicu mitskih giganata.
Kulenovićeva nada imala je svoj tok, svoj žubor, muzički zvonke kaskade i svoje, makar bogomoljski i romantičarski zanosno i veliko ušće, – viziju sveljudske sloge, ljubavi, bratstva, slobode. Današnji amoci hoće pjesnika Bašića da liše svake nade. Nad njim, i nad svima nama, onaj “stoglav satrap”, iz citiranih Kulenovićevih stihova, porušio je ne samo zvijezde već i cijeli nebeski svod.
Ako bi predanje – da su Most-kolijevku, i u njoj Mostar-čedo, između neba i zemlje podigle i zanjihale ruke neznabožaca – bilo istinito koliko i užasna istina da su ga ubile ruke onih koji su “spoznali Boga”, pa “njemu za ljubav”, “njemu u slavu”, počinile to umorstvo, – recite, molim vas, na kojoj ste strani, uz koga ćete stati, koju ruku ćete cjelivati, bez bojazni da ogubate svoja usta?
Pjesnik će slaviti “neznabošce”, bića bez iluzija, život izvan obmana, čovjekovo graditeljsko nadmetanje sa svemirom. U protivnom, njegova će riječ usahnuti i zamuknuti prije nego li njegova usta.
6.
Izgleda nam uzaludnim napor i zalet ljudskog govora da se »uspenje« i »poetskom snagom« uznese iznad poetike Mosta. Evo, poslušajte.
Elegija. Lirska poema. Sonetni vijenac od tunelije. Bosanskohercegovački Ponte Roso. Jedini most na stihovima u temelju. Kameni trampolino sa kojeg u vodu skoči dijete, a iz Neretve na obalu ispliva – odrasli. Zimi pod njegovim lukom vitlaju jata galebova pa se čini, veli neki izbjeglica, da se obale grudvaju. Mocartova muzika. Betovenova simfonija. Smioni trag ruke Kožde Mimara Sinana, “Mikelanđela islamskog svijeta”. Mostarski Most je posljednji dragulj graditeljstva epohe Sulejmana Veličanstvenog. Te godine, kad je car preminuo pod Sigetom, na Neretvi se uzdigao Most, jednim stopalom na brdu Humu, drugim na Veležu. Jedan veličanstveni nestao, drugi, još veličanstveniji – nastao…
Svojom dugotrajnom arhitektonskom nedostižnošću kao da je ova građevina ugrozila božju “sveprisutnost” u ljudskome prostoru. Naspram “religijskih zdanja”, postavljenih u mitološke magle, Most je 427 godina, bez umora, prenosio ljude i njihova bremena u oba smjera preko provalije, temeljno oslonjen na poetsku magiju i neimarsku maštu. Krst i križ kao da se pobojaše da će, pred licem neba i zemlje, ostati vječito nadmašeni i biti konačno pobijeđeni zadivljujuće izazovnim lukom Mimara Hajrudina Mlađeg. Zato navraniše podnapite guslare i gange(re) da njegovu tetivu pokidaju i njegov lik survaju u Neretvu.
Uprkos nacionalističkom rušiteljstvu i pamdemonijumu, i dalje oba mostovna kraka, po principu nepojamne “objektivne metafizike”, i dalje uznose ka zvijezdama, i dovode na zemaljsku utvrdu. Po njihovom smjeru, do juče vidljivom i stvarnom, i sada živa ljudska rijeka – nezemaljski – meandrira i, kao u fontani, njene čestice svjetlucaju i vrcaju. Kraci Mosta jednako ostaju u svojim sadašnjim funkcijama: jedan -izvod iz banalnosti i uvod u maštu, drugi – stubište iz mašte u višu realnost. Oba zajedno – anđeoska krila za uzlet u duhovnu galaksiju. Pritom, podnebljene na stamenim uporištima – na kamenu Hercegovine i na neuništivom duhu Bosne.
Možda ni sam Bog nije imao snage da otrpi toliki prestiž savršenstva iz ljudske ruke nad njegovom božjom, rukotvorinom, pa je namignuo mantijašima da odmumlaju i odnjucaju blagoslove polomu i umorstvima, a zažmurio kad se podigla njihova krstaška sjekira nad glavom bosanskog naroda. Mamutska samoobmana o “nebeskom narodu” najpreči je put u samouništenje. Preko te stihije broda ni ćuprije nema. “Nebesnicima” ni njihovome Bogu ne trebaju mostovi zemaljski. Demoni takvoga pohoda u nepogodi prizivaju Lazara za svoga vezira i vozara niz paklenu maticu, tješe brodolomnike da je njihova lađa čarobna “ljuska od jajeta”, ne treba arapske nafte, pokreću je “vesla srebrna”.
Pravosvještenici bezobzirnosti i ostalu svoju gomilu oslobađaju obaveze na bilo kakvu obzirnost. Njihova regimenta mogla bi zdrobiti i čuvenu Rodenovu kompoziciju Poljubac, kraj Sene, sa istom ciničnom hladnokrvnošću i, čak, divljim sladostrašćem, kao što su slomili Hajrudinov “Mostarski poljubac” na Neretvi. Pošto su svojim pandžama naš narod zgrabili za perčin, dušu mu iščupali i predali je đavolu, a zatim ga gurnuli u bratoubilački pokolj, domaći demoni se naglas “iščuduju”: kakva to tuđinska mržnja i zavjera demonizuje Srbe i Crnogorce?! Tako gromkim, prijetećim tonom “iščuđavanja” zapitkivači ućutkuju istiniti odgovor, iz bilo kojih domaćih usta, koja bi se odvažila da progovore. I sami dobro znaju poraznu i prijeteću istinu o sebi.
7.
Prethodno su postavili cilj: ubiti ljubav, pokidati sve njene niti, zatrijeti njene motive i razoriti svaku volju za bilo kojim vidom ljudskoga zajedništva na tlu Bosne i Hercegovine. Milionsku populaciju ljudi rođenih u “mješovitim brakovima” označili su kao “pse lutalice” koje treba posmicati. Muslimane, narod evropskog slovenskog etnosa, osudili su na biološko istrebljenje, uvjeravajući zapadni svijet da su to Turci – opako sjeme azijatskog fundamentalizma u srcu evropskog hrišćanskog kontinenta. Svoju poznatu tezu, da “zajedničkog života više nema niti ga može biti”, neumorno potkrepljuju i ostvaruju svim sredstvima – ubijanjem, silovanjem, pljačkom, zgarištima, progonima, sveopštim zatiranjem. Devastirali su mnoge, a žure da razore baš sve osnove bilo kakvog konvivijuma. Žele da ostanu “čisti” i sami. Što se čistote tiče, i slijepci vide koliko su se (i koliko su nas) zaglibili. U ovome drugom – “postigli” su mamutski učinak. Oko sebe (i oko nas) spleli su guste rešetke kaveza. Svijet nam je s gađenjem okrenuo leda. Naši krstaši, perjanice “nacionalnog ponosa” i “dostojanstva”, koji tvrđahu da se “neće savijati”, odavno kleče na koljenima pred Crvenim krstom svijeta, s rukom ispruženom za humanitarno milosrđe.
I preko toga, jednako tuve narodu u glavu da je baš takva njihova politika – spas za narod, jedina uzdanica narodnoj časti, miru i blagostanju. Najteži naš poraz je upravo u činjenici da većina tu uzdu prihvata i njome se dobrovoljno zaviličava?!
8.
Ćamil Sijarić se ispovijedao da se pred svojom savješću kajao zbog “lične neskromnosti”. Obuzimalo ga je nezadovoljstvo što na nogama nema obuću kakvu želi, a kad je, nekom prilikom, ugledao pred džamijom čovjeka koji nema nogu, – sagorio je od stida.
Pjesnik Husein Bašić kaže da on danas, makar da je go i bos kao Adam, i pored toliko mnoštva mladih bezrukih i beznogih ljudi, ni jednoga od njih ne može vidjeti pred džamijom, jer – ni džamije nema! I ruke i noge, i božje kuće, “počistili” su bogougodnici balkanskog etničkog puritanizma.
Postoji li doista iko i išta pred kime će se postidjeli i uplašiti sadašnja surovost koja urla Bosnom i Hercegovinom?
Ironija je govoriti o razbojničkom stidu. Takvi su, reklo bi se, još prenatalno iskoračili iz ljudskosti, a Pravda je i onako povezanih očiju. Kome tužni, a nedužni, da upute molitvu? Bogu nije potrebna ni jedna kuća, a kamoli cijeli grad ili svo selo. Taj se čvrsto ukopao u svoja neljudska nebesa. Zašto da svoju brigu rasipa na most i narod mostobožački? Preko svoga potopa Bog prepliva na lađi izdjeljanoj rukama naših iluzija. Voli zabludjele, zbunjene, uplašene i mrtve. U poslovima vrhovne tiranije stupa u udruženje jedino sa svojim bratom Natanailom. Nebeska braća no vole ogledalo, preziru javnost, progone podozrivce i sumnjala, ljubazni su jedino prema upokojenima, kojima ne trebaju prijatelji. Munjevito i nepogrješivo pepoznaju sebi nesklonu opoziciju, – “svoje” Liberale i Socijaldemokrate, bič koji ih izgoni iz skrivalice, i ključ koji otvara njihov rebus.
Spavaj, amidža-Ćamile, ne beri brigu,
taj narod nema obuće,
al’ nema ni nogu!
Ovi Bašićevi stihovi stoje kao impresum ustrijeljene duše, izjecan, isplakan, izridan u bezljuđu, pod gluvim nebesima. Oni zvuče kao glas samodršca, silnika, tiranina-rugača, dok odbija plebejski amandman o miru i nadi, nego na normativni pjesnikov govor. Bašićeva “utješna” poruka pjesniku Sijariću kao da je prepisana sa nekog od krvavih “tariha” što ih danas na dušu i biće Bosne i Hercegovine urezuju hrišćanska kama srpskohrvatskog fašizma.
9.
Pod barjakom svetosavlja, pomahnitali nacionalistički stampedo razbio je svoju lažnu masku na licu, udarivši o samarićansku naivnost i nevinost trebinjskih Muslimana, i još više – pri sudaru sa prvim Čovjekom koji gordo zvuči – Srđanom Radovim Aleksićem. Pred cijelim svijetom se tada razgolitila i iskazala čeljust srpsko-crnogorska fašizma.
Aleksić Radov Srđan – ARS – anagram moralnog imperativa i podviga, amblem tragične umjetnosti. Anti-Radovanovski-Srbin! Anti-Ravnogorska-Svijest!
Srđan se na aždaju zaletio kao goloruk dječak, a u smrt stigao kao starac Sokrat. U vječnosti će stajati naporodo sa onom Durmitorkom anđeoskog lika što se istrže iz ruku fašista i strmoglavi se sa obronka u lomaču zapaljenog roditeljskog doma, da ne bude obeščašćcna. Poput mostarskih dječaka, kad “ispit zrelosti” polažu – s Mosta u Neretvu – i ona je u vatru zaronila kao djevojčica, a iz pepela izrasla kao Majka, vestalka ognjišta narodne časti i djevičanstva.
Smak svijeta mogao bi se ispuniti do kraja tek ako bi ovakva djeca ostala bez potomstva u ljudskome rodu.
Ispunjavajući najviši zahtjev narodne etike; podaj imovinu za glavu, i glavu – za imovinu, oboje žrtvuj za obraz, a obraz – ni za što, Srđan Radov Aleksić kao da je istrčao iz Kulenovićeve poeme da brani i spasi uprljani obraz i zgaženu dušu svoga naroda. Zbog toga su mu lobanju kundacima smrskali ratnici svetosavlja s “mrtvačkom glavom” na kapi i zlatnim pravoslavnim krstom o vratu.
Ima li, u ovoj “grdnoj plačnoj pomrčini”, spomenika svjetlijeg od ovog što ga Srđan Radov Aleksić sebi uzdiže pod Leotarom? Sigurno je da nema skupocjenijeg ni veličanstvenijeg. Najvjerniji i najtrajniji spomenik čovjeku je – Čovjek. Doduše, po najtežim proporcijama, ali u ovoj vrsti “arhitekture” neograničene su mogućnosti nadmetanja.
10.
Koristeći sintagmu i pojam božje kuće kao metaforu božanstvenih dometa i vrijednosti neomeđenoga trajanja u ljudskome stvaralaštvu, Husein Bašić brani i baštini to svoje pjesničko vjeruju, vlastitu meta-religiju. Ne nalazi neprobojnijeg štita pred demonskim rušilačkim nagonom. Božje Kuće, pod čije sljeme je bezbožnička ruka podmetnula ognjenu baklju, u Dašićevoj poetskoj slici bljeskaju kao konveksna ogledala stvaralačkog genija muslimanskog naroda. Pred njima se lice rugobe vidi još rugobnijim, kao što se i anđeoski lik ljepote i plemenitosti u njima pravedno uvećava. Ta sočiva, na žalost, nijesu nesalomljiva ustava nasilju i rušilaštvu, ali jesu dešifr demonizma. Njihova konveksija, u Bašićevoj pjesničkoj vizuri, ima fukciju onoga snijega koji “ne pada da pomori svijet”, već da zvijerad pokažu svoje tragove. I sam autor, bez zaštite, stoji usred toga zvjerinjaka. S toga njegov poetski “izvještaj” bolno podsjeća na Plinijevo svjedočenje o smaku Pompeje.
Božje kuće su i one sa drugačijim konfesionalnim znakom, zapaljene gnjevom odmazde ili plamenom nužne samoodbrane, zločinjenjem u odbrani od zla, pri čemu je zlo, ipak, zajednički imenitelj. Bez toga “fragmenta” mozaik bezumlja ne bi bio potpun.
Vjerovatno nasuprot “stručnog znanja” i ličnim očekivanjima psihijatra, generalnog upravnika naše balkanske ludnice, i njegovog konzilijuma, pjesnik Bašić ostaje pri uvjerenju da šedrvan pred džamijom, izvor kraj manastira, fontana u sjenci katedrale, i(li) slični prirodni i moralni izvori, svoj gutljaj ne uskraćuju nijednoj ljudskoj žednji zato što ona ima drugačiju religijsku i vjersku legitimaciju. Možda bi i Bog mogao prepisati i, kao jednu od svojih zapovijesti usvojiti, grafit sa titogradske fasade: “Oni koje vjera razdvaja – jedini su nevjernici!”
11.
Osmotrimo li novovjerske “darove” zatvorenoga bratstva, nacionalizma, vidjećemo da ukupni sadržaj “paketa” čine – žestoka uzvraćanja (nedužnima i bespomoćnima), prljavo etničko čišćenje, oslobodilačko zadovoljstvo pregrijano do sladostrašća, a pobjednički trijumfalizam izvan okvira razuma. Usijanje je na vrhuncu, ludnica ključa punom snagom. Gradove i sela s pretežno muslimanskim življem “moderni hrišćani” najradije “čiste” bombama koje se zovu “krmače”. Iz zemaljskih panjega i sa “nebeskih” visina nad Bosnom i Hercegovinom rokće i roka “časni krst” – svinjama protiv Muhameda(!) Novi izum u prilog hrišćanskom humanizmu i renesansi, na razmeđi dvaju vjekova!
Na zemlji, dolje, pucaju krateri, zijevaju jame, bukte lomače, uzdižu se generalske kolonade krstača i raspeća. Pakao otvara vrata i nudi “ubježište” – muslimanskome narodu (!) Balkanski odjel minhenskih pivnica dokazao je da u svemu pripada takvoj “evropskoj tradiciji”. Bosanska lokanda izdašno pruža diplomatske aperitive Evropi i svijetu. “Stara dama” respektuje zlikovački verbalni žongleraj, i pijucka s njima za istim stolom. Njeno staro zaziranje i podozrenje polaskano je “stilskim” smicalicama i sofistikom novih dželata da oni, svojim krvavim balkanskim činidbama, štite katolički Zapad od “aravijskog mora” i potopa, da svojim hrišćanskim bodežom dočekuju Aziju – na Drini… Uvjeravaju evropske dvorove da ta Azija s polumjesecom na čeli, svoga hata ponovo zaigrava put Beča, a oni je – “ne sebe radi” – zaustavljaju pravoslavnim dizginom.
Na takvim “uslugama” je, čini se, osobito cinično i podrugljivo, nezahvalan alojzijanski Beč. Bez uobičajenog bidermajerskog laka i tona u diplomatskoj konverzaciji: nemojte nas vi štititi. Sačuvaj nas bože takvih zaštitnika. I spušta slušalicu. “U kući obješenog” nesuvislo “govori o užetu”; propustite “otomanskog konjanika na nas. Ako nas taj mudžahedin satre i sasiječe, i mi ćemo – kao i vi – postati “po porazu slavni”. I o našoj će “pobjedi” – kao i vašoj – zvono pariške crkve tri dana lagati.
12.
Da li zbog toga da sravne kovačnicu i razjure bjelosvetske kujundžije, okupljene na stalnome saboru pod tim krovom, danonoćno pogružene u filigranstvo bratstva i jedinstva, “komunističke obmane i podvale”, ili s toga da bi proveli etničko čišćenje stilova u arhitekturi, svetosavski topovi sa Pala obavili su kristijanizaciju Vijećnice, u kojoj je stanovala Svjetska Književnost. Spaljeni su – Biblija, Kur’an, Talmud i ostala sveta pisma Istoka i Zapada, kremirani – Homer, Dante, Njegoš, Selimović, Dostojevski, Šekspir, Andrić, Krleža, Prešern, Koneski, Hajam, Crnjanski, Kafka, Niče, Vuk, srpski Otac nacije, Donkihotov babo, i ostala nekrst. Spisak poginulih je beskrajan. Preživjelih nema. Istraga još nije “u toku”, a hoće li je biti – ne znamo.
Ne treba isključiti pretpostavku da su, možda, ukućani stradali – zbog kuće. Zdanje mavarskog stila, hurija među građevinama, pa još u sred “srpskoga Sarajeva”! Udri bandu!
Ustanovi li se da je to “uzrok požara” – Alhambro, pričuvaj se!
Ljudska tragedijo, tvoje ime je – Bosna!
Svijete, tvoje je ime – zvjerinjak!
Na prometejskoj katedri Bosne i Hercegovine Evropa je pala na ispitu. Posrnula je, zgruvala se, zadobila sve frakture koje se pri padu zadobiti mogu. Crni humor postao je jezik gnjeva i jedini oblik prezira kojim se još može poslužiti unesrećena raja, ostavljena na promaji tiranije.
“Evropo, izdrži. Bosna je uz tebe!”
Takvim sloganom bosanske izbjeglice pred vratima evropskih palata “ohrabruju” ministre demokratske alijanse. Na sav glas promovisala se ona kao zaštitnik mira, nevinosti i slobode. A gle – evropski lordovi i svjetski političari, kroz mutna stakla državničkih maski, diplomatskim osmijesima zasipaju bosanski narod, satjeran u dušegupku. To nazivaju “dobrim uslugama” i “humanitarnim konvojem”. Tragično je pokolebana čovjekova nada i vjera da će umni, plemeniti demokratski svijet pravovremeno “tiranstvu stati nogom za vrat” i “dovesti ga k poznanju prava” – svuda, ma gdje bilo ugroženo ljudsko biće i ljudsko pravo.
13.
U sveopštem gubitništvu i gubilištu preostaje povjerenje u velike “sanjare stvarnosti”, u one među pjesnicima koji nikad ne iznevjeriše datu riječ. Mak Dizdar, smeđi bosanski Dilen Tomas, ispod svog stećka, iz nesna od sna, u javu javlja nepokorenu javku:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade…
Da prostiš
Prkosna
Od sna.
Pred Bosnom je uvijek plava rijeka. Ona će uvijek morati preko rijeke.
Neprecizno je o ovoj knjizi zaključiti: Bašićevi lirski zapisi. To je zbirka gorkih jecaja koji su se zgusnuli u krik i, poput plamena zapaljenih božjih kuća, objema rukama hvataju se za nebesa. Selimovićevi “obuzdani”, “ukroćeni”, crnim tušem prekriženi retci, i Bašićev poetski govor, žive u zajedničkome bolu kao ista misao. Prvi put je data vizuelno, – kao nijema, zatvorena reka, drugi put izražena zvučno – kao pjesničko slovo nad krležijanski otvorenim grobom.
Ako se bar malo povjeruje ljupkosti mitske stilizacije da su anđeli naučili ljude podizanju mostova, – nema zemlje u kojoj je prebivalo više ovih krilatih učitelja no u Bosni, niti je od Bosanaca bilo darovitijih učenika i u jednome njihovome liceju te vrste na ovoj grudvici blata. Pjesnik-neznabožac izgubiće obije ove vrline ako posumnja u povratak anđela, u obnovu njihove škole i ponovo nadomljenje njenih raskućenih đaka. Nevjernik je ko nema snage, ili ne umije, u takvu Bosnu vjerovati.
Husein Bašić i umije i vjeruje u svoju Bosnu, veoma blisku i sličnu Dizdarevoj, ali i ponešto drugačiju. Bašićeva Bosna, da bi se rodila iz svog sadašnjeg krvavog nesna, mora se štititi, braniti i odbraniti – nesanicom. Biće to zemlja, da prostiš, prkosnija i od samoga pjesnikovog sna i, da prostiš, jedna. Ovakvo vjeruju – najviše ljudsko, a kao ljudsko – jedino trajno moguće.
Gorki će mi pomoći: “Ja ovo propovijedam, i u ovo vjerujem.”
(Mak, broj 2-3, Novi Pazar, 1993-1994)
———————————————————————————————————————————
Milika Pavlović je rođen u selu Pasji Nugo pod Durmitorom 1933. godine, premino je u Podgorici 2018. Gimnaziju je pohađao u Pljevljima, a svjetsku književnost studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Najduži period svog profesionalnog rada Pavlović je proveo kao novinar i urednik u tada jedinom dnevnom listu “Pobjeda”, a sedamdesetih godina prošlog vijeka Pavlović je bio biran za poslanika Narodne skupštine NRCG.
Milika Pavlović je bio dobitnik Trinaestojulske nagrade, nosilac jednog broja stranih i domaćih odlikovanja i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih priznanja. Tokom više od šest decenija duge stvaralačke karijere Pavlović je objavio trinaest zbirki poezije i više knjiga raznorodne publicistike.
Bio je pokretač i urednik značajnog broja časopisa u Crnoj Gori i regionu, i jedan je od osnivača časopisa “Almanah”. Na početku raspada SFRJ Pavlović je sa grupom crnogorskih intelektualaca formirao organizaciju pod imenom Javnost protiv fašizma – građanski pokret otpora koja se snažno suprotstavila ratnoj politici 90-ih, narastajućoj fašizaciji društva i šovinističkim progonima po Crnoj Gori.