Piše: Almir Zalihić
Roman Crnoturci – san i jazija[1], izuzetno prozno ostvarenje inspirirano padom Nikšića 1877. godine, te pogromom i progonom bošnjačkog življa sa svojih vjekovnih vatana, Husein Bašić je napisao još daleke 1979. godine. Njegovo štampanje dogodilo se sedamnaest godina poslije, a čitalačkoj i književnoj javnosti još nije na pravi način signalizirano o kakvoj je umjetničkoj vrednoti riječ.
Roman je komponiran iz 36 slika i pisan je er-formom jer iskazuje psihoanalitiku glavnih junaka, treperenje podsvijesti i tropističke engrame. U tom smislu Bašić ne nastavlja tradiciju Prousta, Sarraute ili Joycea, nego se naslanja na tradiciju andrićevsko-selimovićevske rečenične konstrukcije, a da pritom ne dominira ona, da tako kažem, leksičko-akustična zvonjava riječi, već u prvi plan izbija semantička aura, tekstovna nabijenost romana, čija se završna poglavlja uslovljavaju, usijavaju i zgušnjavaju paralelizmom događaja, sjećanja i snova, dupliranim diskursom, koji sinonimizira dinamizam zbilje, tjesnac vremena, naracijsku čistotu i neupitnost odluke glavnih junaka da se održi svoje i da se vrati na svoje.
Roman Crnoturci – san i jazija istodobno nastavlja razradu Bašićevog romanesknog mehanizma od etičkog, ideologijskog plana do pitanja identiteta, problema funkcioniranja romanesknog diskursa s izrazitim akcentom na fon priče, na fabuliranje. U ovom romanu glavni su junaci braća Jašar i Jakub Kuč, koji izvlače šorak (izvlačenje dogovorenog predmeta ili ceduljice između više istih radi neke odluke) na putu ka dalekom i nepoznatom Karabaku (personifikacija Anadolije) određujući vlastite sudbine, odnosno određujući ko će se vratiti u Nikšić, a ko nastaviti put u tuđu zemlju i neizvjesnost.
Oba su brata tragične ličnosti. Jakub pokušava sačuvati tragove postojanja kučkog karavana, kučke grobove rasute po tuđem svijetu – između surove jave i još surovijih košmarnih snova. San i java se prepliću. San postaje java, a java san. Jakub levitira između sna i jave. Jašar, njegov brat, kome je pripalo, po volji šorka, da se vrati iz Taslidže u Nikšić, na svoje ognjište, svoj odžak, koje nalazi uništenim, kreće se istim putem, ali suprotnim smjerom. Njihov je put poput krivudavog užeta. Na jednom njegovom kraju je Karadag, a na drugom Karabak. Bivstvovanje na toj putanji jesu patnja, stradanje, poniženje, tragika… A opet oba brata ne žele prekršiti nijedan etički princip naslijeđen od svojih predaka – čast i dostojanstvo imperativ su kojim se pruža otpor zlu i ništavilu.
Radnja romana je, dakle, fokusirana na geopolitički i društveni prostor sličan onom iz najboljeg Bašićevog romana Tuđe gnijezdo, iako je sama kompozicija romana znatno modernija i stilski dotjeranija. Stil koji Bašić koristi nudi misaonu širinu o ljudima i događajima, proširuje recipijentovu želju da doživi što nije doživio, spaja rečenice u prostorne cjeline. Razbija tradicionalni modus kazivanja, iskušava norme i pravila pisanja, stvara novi tip u kojem će čitaocima biti data mogućnost da nagađaju, nadograđuju, jednostavno rečeno, učestvuju. Time ovaj roman dobija potrebnu gustoću teksta u kojem svaka riječ ima prošlost ili budućnost, svaka misao već je obrazložena ili se obrazlaže, a sve skupa daju proznu cjelinu koja nudi beskrajne mogućnosti odgonetanja.
Tekst ovog romana ispisuje krvavo tijesto egzistencije sandžačke populacije i pored toga što on nije puko prepisivanje historijske datosti. Prateći egzodus nikšićkih muslimana, koji se događa po scenariju moćnih evropskih centara (Berlina, Beča, Pariza, Londona, Moskve), njihov nam se životopis stalno ukazuje kao projekcija cjelokupne narodne (bošnjačke) sudbine, i napor njihove akcije usmjeren je na očuvanje identiteta, da se produži život porodice, roda, plemena, naroda. Kao što unutar date radnje junaci tragaju za izgubljenim zavičajem, tako se jednako na širem društvenom planu traga za modusima koji glede specifične povijesne i političke stvarnosti nisu tom narodu bili nimalo skloni, za modusima koji će omogućiti da se izdrži, ustraje, preživi – ali s dostojanstvom. Kad se taj zahvat spozna, postaje jasnije zašto pripovjedačeva linearno-povratna skala prati upravo tu misao i tu egzistenciju iz prošlog kolektivnog iskustva. Košmarni svijet Bašićevih junaka nije plod piščeve ekvilibristike ili mračnog zaumlja, već krvave svakodnevne historijske prakse u nastojanju da se jedan narod definitivno uništi. Dopustivo je kazati da piscu nije podloga beletristika i pisana književnost, nego naprotiv, usmena, govorom i pričama prenošena narodna umnost koja je iz dijaboličnosti vremena crpila svoju mudrost. Razlog za korištenje te vrste dokumentarnosti leži u činjenici da je historija prepuna “crnih rupa”, “tamnih mrlja”, “preskočenih istina”. Husein Bašić se, na literaran način, zapravo bavi propuštenom poviješću.
Na denotativnom planu roman Crnoturci – san i jazija iskazuje se na nekoliko razina. Kao sociotopografija jednog historijskog mozaika, jedno hronotopsko portretiranje, ali ako ga uporedimo s klasičnim historijskim romanom, uočljiva je njegova nerealistička, nedokumentaristička faktura, nasuprot konkretnih historijskih događaja i likova, ili proučavanja i korištenja historiografske građe pri stvaranju romana; u tom smislu roman se ne može podvesti pod neku standardiziranu vrstu ili žanr.
Na planu individualnih sudbina roman je traganje za konkretnim ispunjenjima mitopoetske projekcije (forme) progona i bijega.
Na planu antropološko-sociokulturnome ovaj roman projicira, zapravo, pravo na borbu za očuvanje vlastitog identiteta na vjetrometini različitih civilizacijskih, kulturnih i vjerskih utjecaja.
Na planu literarnosti dominira spiralno uvezivanje realnosti, predanja, snova, psihoanalitike, reminiscencija, fantastike, književne montaže, ali i pripovijedanja kojem je hićaja u osnovi, na raspričanosti nabijenom sočnim i varničavim jezikom i specifičnom narodnom mudrošću svedenom, često, na esenciju do surovosti.
Naravno da se ovim ni približno ne iscrpljuju sve mogućnosti tumačenja Bašićevog romana. Primarni cilj ovog teksta jeste da se ukaže na nekolike karakteristike samog djela i da se, eventualno, kod čitaoca pobudi znatiželja, a kod akademske kritike potreba za dubljim i raznovrsnijim analizama jer pripada najvišim dometima južnoslavenske romaneskne proze.
[1] Husein Bašić, Crnoturci – san i jazija, “Udruženje pisaca Sandžaka”, Novi Pazar, 1996. Drugo izdanje romana deset godina poslije objavio je “Almanah” iz Podgorice.