Piše: Zuvdija Hodžić
Godinama kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, najpoznatiji i najznačajniji albanski književnik, Ismail Kadare rodio se 1936. godine u Đirokastru, na jugu Albanije, u činovničkoj porodici. Studirao je albanski jezik i književnost na Državnom institutu u Tirani i na Institutu “,Maksim Gorki” u Moskvi. Kao osamnaestogodišnjak objavio je prvu zbirku pjesama Mladalačka nadahnuća, da bi se kasnije više posvetio prozi, romanima i pripovijetkama. Objavio je romane Tvrđava, Palata snova, Hronika na kamenu, Velika zima, Novembar jednog glavnog grada, Svadba, Suton stepskih bogova, Koncert velike samoće i druge. Poznat je i kao pripovjedač, pjesnik, esejist, književni teoretičar i kritičar. Član je nekoliko akademija. Dobitnik je međunarodnih nagrada, među kojima i “Man Booker internatione Prize” i francuske Legije časti. Od decembra 2018. godine počasni je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Njegov prvijenac, roman General mrtve vojske, učinio ga je najčitanijim albanskim piscem, ubrzo poznatim i u Evropi. General mrtve vojske preveden je na tridesetak jezika i izazvao je zanimanje i za Kadareova druga djela.
Reformator koji je unio modernizam
Kadare je pisac koji afirmira duhovne, etičke i ljudske vrijednosti i tradiciju albanskog naroda, ali i kritičar diktatorskog režima i vlasti u svojoj zemlji. U Enver Hodžinoj Albaniji, u kojoj je čitava kultura bila pod ideološkom kontrolom, a književnost zarobljena socrealističkim prikazivanjem stvarnosti, Kadare je unio novine i iskustva modernog evropskog romana. Što je za evropsku književnost bilo prirodno, u albanskoj je označilo avangardu i na njenu književnost imalo snažan utjecaj, može se reći – reformatorski i na sadržajno-tematskom i na estetskom planu. Svakom novom knjigom Kadare se poigravao formom, uspješno eksperimentirajući i proširujući granice stvaralačkog postupka i iskustva. Ali nije ga to učinilo poznatim u Albaniji, još manje u Evropi i svijetu. Ugled velikog pisca stekao je djelima koja su zadovoljavala najviše estetske kriterije, kao i tematikom vezanom za albanski socijalno-kulturni milje, historijske događaje i ličnosti.
U životu, kao i u umjetnosti, ništa nije slučajno. Italijani su preveli Generala mrtve vojske gotovo istovremeno s njegovim objavljivanjem na albanskom jeziku; Francuzi odmah za njima. Iznenađenje je bilo ravno senzaciji. Zar je moguće da takvog pisca iznjedri narod na čiju su kulturu gledali s predrasudama i skepticizmom? Zar je moguće da se iz najizoliranije zemlje u Evropi, ograđene bodljikavom žicom, načičkane bunkerima, s neprestanom proizvodnjom unutrašnjih neprijatelja, partijskim čistkama, zatvaranjem najzaslužnijih i najboljih, pojavi takav pisac?
Hvaljen i kritikovan, štampan u neuobičajeno velikim tiražima, ali i zabranjivan, uz opravdani strah da i on može biti žrtva, Kadare je, da bi izbjegao najgore, i da bi mogao pisati, neke knjige pisao u duhu socrealističke ikonografije, ili se politički angažirao u Partiji, na tribinama i Kongresima. Mogao je da zašuti kao Ljasguš Poradeci, za koga je još 1929. godine E. Čabej rekao da je pjesnik kojeg će albanska književnost jednom podariti svijetu, a koji za četrdeset godina komunističke vladavine nije objavio nijedan stih. Mogao je, ali bi time književnosti nanio nenadoknadivu i neoprostivu štetu. Kadare je to znao. Moguće da mu je zbog toga izmakla Nobelova nagrada. U svakom slučaju, razlozi su bili vanliterarni. U tim intervalima piše “manje vrijedne” romane Svadba, Novembar jednog grada, Velika zima i Koncert na kraju zime – o kraju “vječnog prijateljstva“ Albanije i Sovjetskog Saveza, odnosno Albanije i Kine. Povlađivanje i prilagođavanje sigurno mu je teže padalo nego drugome zbog eruptivne snage njegovog talenta i vjere da je rođen da bude “Balkanski Homer”. Zato mu je sukob sa sobom bio najteži. Pobijedio je i druge i sebe pisanjem remek-djela kakva su Tvrđava i Palata snova, uz ranije napisanog Generala mrtve vojske.
Palata snova i neke druge knjige, alegorijskim prikazivanjem totalitarizma i diktature, nisu mogle promaći rigidnim ideološkim ždanovcima. Čudo da mu književnu karijeru nijesu okončali izolacijom ili zatvorom. Još veće je čudo da ga je od najgoreg zaštitio onaj ko je to jedino i mogao – Enver Hodža!
To, još više svjetska slava, oslobodili su ga “lukavštine” i straha od kazne. Shvativši koliko bi štete ali i koristi mogli imati od njega, vlasti su ga ostavile na miru. Kadare piše Veliki pašaluk, roman o Ali-paši Tepelani, pobunjeniku protiv osmanske vlasti koji je dvadeset godina vladao Janjinom i narodu nametnuo strahovladu strašniju od onih od kojih ih je oslobodio. Bila je to i više nego jasna aluzija na diktatorski režim u Albaniji. Sigurno da mu to ne bi bilo oprošteno, ali je Kadare već bio na sigurnom, u Francuskoj – kandidat za Nobela! Preporučili su ga General mrtve vojske, Tvrđava i, posebno – Palata snova.
General mrtve vojske
General mrtve vojske, Kadareov prvijenac, po mnogima je njegovo najbolje djelo, moderno, pisano originalnim stilom, koji po jednostavnosti podsjeća na Hemingwaya, odnosno Gogolja i ruske klasike, koje je proučavao tokom studija u Moskvi. Ali i moderne evropske pisce koje su Rusi rado prevodili. General mrtve vojske je po temi, sadržaju i antifašističkim i antimilitarističkim porukama, koliko univerzalna i općeljudska, toliko i oda albanskom narodu i čovjeku.
Dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata, general okupatorske vojske dolazi u Albaniju da sakuplja kosti fašističkih vojnika da bi ih otpremio u domovinu. Sa svećenikom koji je ranije bio u Albaniji, traga za grobovima, identificira poginule vojnike, ekshumiraju njihove kosti i stavljaju u vreće. Suočen s narodom koji je branio slobodu, spreman da za nju i zbog nje podnese svaku žrtvu, u susretu s ljudima čije su najbliže okupatori ubili, general se suočava sa svojom savješću, preispituje svoje ljudske i vojničke stavove. Upoznavanje s ljudima, njihovom tradicijom, običajima, pjesmama, gostoljubivošću, hrabrošću i moralom, čine da ih sve više razumije i cijeni.
Kroz njegova razmišljanja, razgovore i mimoilaženja sa svećenikom, Kadare, manirom velikog umjetnika, poznavaoca mentaliteta i karaktera svojih sunarodnjaka, kroz naizgled epizodne scene i likove i njihove postupke, otkriva duboke lične drame i snagu duha zajednice i naroda. Obilazeći i nalazeći mjesta na kojima su sahranjeni okupatorski vojnici, general posebno traga za pukovnikom Z., s čijom porodicom je u prijateljskim odnosima. Vreću s tek otkopanim pukovnikovim kostima pred noge će mu baciti nervno rastrojena starica, usred veselja, na seoskoj svadbi, otkrivajući mu da joj je pukovnik ubio muža i silovao kćerku. I da ih je ona osvetila!
Drugom prilikom generalu će seoski vodeničar dati dnevnik vojnog dezertera, kojeg je skrivao, ali su ga pripadnici “Plavog bataljona” otkrili i ubili. Vojak – kako su ga u selu zvali – zapisivao je u dnevnik svoja osjećanja i doživljaje, svjedočeći o plemenitosti svih, posebno vodeničarove žene “tetke Kate”.
Kadare je majstor cjeline i majstor detalja. Usred priče, čineći je zanimljivijom, vješto ubaci “sekvencu” kao o brđaninu Nik Martinu, koji sam-samcat, inspiriran junaštvom likova iz albanske tradicije i epike, ide u susret okupatorskoj brigadi “da se s njom bije”. Vješto mijenjajući položaj i pucajući, satima ih zadržava i izaziva. Bijesni, a nemoćni da mu priđu, gađaju ga bacačima… On nema groba. On živi u pjesmi, jednoj od onih koje su na generala ostavile poseban utisak, o kojima dugo razmišlja, uvjeren da ih razumije.
Postiđen pukovnikovim zločinom, general vreću s kostima baca u rijeku, iako svjestan da će ga svećenikova prijava izvesti pred vojni sud i navući gnjev pukovnikove porodice. Telegram, koji su mu nakon uspješno okončane operacije poslali ratni veterani, general neće ni pogledati, zgužvat će ga, pocijepati i baciti kroz prozor. A u njemu je pisalo: “Pozdravljamo Vaš gest…”
General mrtve vojske i Tvrđava jesu “nacionalno obojene” i apologetske, ali i time postižu da ih inostrani čitalac prihvati sa simpatijama jer su velika umjetnička djela.
Tvrđava
Tvrđava, roman je o osmanskom pohodu na Albaniju i opsadi Skenderbegove prijestonice protiv koje napadači kreću s dotad neviđenom vojnom silom i tehnikom, novosalivenim topovima, jedinicama janjičara, azapa, eškindžija, akindžija, Kurda, Tatara, Kalmika, pripadnika “Odreda smrti”, koji se iz bitaka vraćaju ili kao pobjednici ili ginu. Prekidaju dovod vode u tvrđavu, kopaju tunele da je osvoje iznutra, ubacuju zaražene miševe da izazovu kugu, truju vodu, ali ne mogu osvojiti tvrđavu. Skenderbeg nije u njoj, u blizini je ili u planinama, nevidljiv i nepredvidiv, spreman da svakog trena udari na osmanski logor. Njegovi noćni napadi izazivaju paniku i smrt stotine neprijateljskih vojnika, utjeruju strah u kosti. Kako se pojavi, tako i nestane, ali i branioci i napadači znaju da je svuda. Jedne da i od spomena njegovog imena hvata jeza, druge da osnaži i uvjeri da su nepobjedivi.
U romanu nema opisa njegovog lika, ali on nije obezličen. Naprotiv, poistovjećen je s narodom. Ljudi, koji bi po tradiciji i epskoj svijesti imali najviše razloga da ga doživljavaju mitskim bićem, vide ga kao običnog čovjeka. A kad ga kao takvog opisuje osmanski oficir, koji ga je vidio prilikom pregovora sa sultanom, simbolika jedinstva naroda i vođe još je upečatljivija i prirodnija. Nema u Tvrđavi ni imena Skenderbegovih komandanata, ni boraca. Oni su jedno. Oni su narod koji iako malobrojan, pokazuje da i “mali” mogu da imaju historijsku ulogu i utječu na svjetske događaje. Zato Tvrđavom defiliraju brojni osmanski likovi – od glavnokomandujućeg Tursun-paše, hroničara Mevlije Čelebije, astrologa, pisara, janjičarskog zapovjednika Tuz Okčana, mehaničara Sarudže, ljekara Siri Selima, inžinjera Kaura i drugih – čija će imena vrijeme izbrisati. Oni će otići, drugi će doći i dolaziti ali se i vraćati – poraženi. Shvata to i glavni komandant punim imenom i prezimenom zvani Ugrulu Tursun Tundžaslan Sert Olug-paša, kojeg poslije neuspjelog pohoda čekaju skidanje “tuga”, svileni gajtan ili poniženje. On presuđuje sam sebi, povlači se u šator, zahtijeva da ga ne bude, pije otrovni prašak, misleći “o svom kratkotrajnom životu i svemu onome što je činio, o duši koja odlazi na onaj svijet i Skenderbegu koji ostaje na ovom”.
Palata snova
O Palati snova, remek-djelu koje ako nije bolje od Generala mrtve vojske i Tvrđave, svakako je u njihovoj ravni, Kadare je zapisao: “Odavno me je privlačilo projektiranje jedne vizije pakla. Znao sam da je to teško, da ne kažem nemoguće, da stvorim nešto originalno nakon dosadašnjih arhitekata pakla kakvi su bili anonimni Egipćani, Homer, Sveti Augustin ili Dante. Što sam više razmišljao o tome, to mi je jasnije postajalo da se tu radi o nekakvom kraljevstvu smrti sačinjenom od našeg spavanja i snova, dakle od onostranog dijela naših bića koje paralelno i istovremeno živi uz nas… Bili su tu košmari, koprcanja savjesti, izgubljene nade. Ali, iznad svega bilo je tu i ono administrativno stepenovanje, sektori po kojima su snovi morali proći, da bi temeljno bili proučeni i protumačeni, što je građevinu Palate snova na neki način činilo bliskom strukturi danteovskog pakla…”
Tema pakla nije nova ali je nov način na koji je Kadare ostvario svoju viziju pakla. Zapravo režima u kojem je živio, totalitarizma, kontrole svega i svakoga. Zbog stradanja jednog nevinog, stradalo je još deset nevinih. Svjestan da iako u vrhu Partije, i poznat pisac može biti žrtva, ne zbog sebe koliko zbog drugih, Kadare razmišlja kako da se kao pisac i čovjek suprotstavi diktaturi. “Stvara” zastrašujući instituciju u kojoj će se sabirati, čuvati, razvrstavati, proučavati i dešifrirati snovi svakog pojedinca, grupe i naroda u carevini. Zamišlja Palatu snova, Tabir saraj i smješta ga u prošlo vrijeme, u centar Osmanske carevine, u zatvoreni sistem. U Tabir saraj, arhiv s bezbrojnim dosjeima snova, u kojem je sve registrirano, počinje da radi Mark-Alem Ćuprili, potomak moćne, vezirske albanske porodice. Njegovo prezime, albansko, “šifra” je koja ga povezuje sa “Zemljom orlova”, alegorijskom predstavom diktatorskog Enver Hodžinog režima. Dok ga jedan od administratora upoznaje s funkcioniranjem sektora u Palati snova, rangiranjem i stepenovanjem službi, njihovog utjecaja i važnosti, više puta mu ponavlja: “Nemoj misliti da iznad njih nema drugih…” i “da pored običnog Tabira postoji i tajni Tabir snova do kojih je država došla na svoj način i svojim metodama…”
Mark-Alem će od običnog “evidentičara snova” sve više napredovati, dobijati značajnija i utjecajnija mjesta, na kraju i mjesto upravnika Palate snova. Dok su ga pozivali da se javi Odjeljenju ili Upravi, i on, kao i drugi, prije je mislio da ga čeka kazna ili smaknuće nego unapređenje. Već na početku službovanja bio je svjedokom kako zbog sitnice, pogrešno protumačenog sna, stradaju članovi i prijatelji moćnih Ćuprilija. Dok se jednog proljetnog popodneva vozi kočijom pored Centralnog parka, gledajući kroz prozor, Mark-Alemi, na vrhuncu moći, strahuje i zna da će “oni doći da ga uzmu da bi ga odveli tamo odakle nema povratka…”
“Mogao bih odmah da poručim da mi se na grob ukleše bagremova grana u cvatu”, kaže u sebi.
Gotovo svi koji su pisali o Palati snova upoređuju je ili nalaze sličnosti s Danteovim paklom, možda zavedeni Kadareovom izjavom o infernalnoj strukturi Palate snova.
Ta je “bliskost” samo formalna. Odjeljenja selekcije, Odjeljenja tumačenja, veletumača, arhiv, raspored prostorija, tajanstveni hodnici, mnogobrojne sale u Palati snova mogu ličiti na “lijevak” i vodoravne stepenice, kružnice i krugove danteovskog Inferna, ali je razlika među njima velika. U Tabir saraju su snovi – pakao je izvan njegovih zidova, stvaran, na zemlji je, u državi; Danteov je u unutrašnjosti Zemlje, u lijevku. U Danteovom su samo grešnici, u Kadareovom – svi. Zato je strašniji i opasniji. U Kadarevom se može naći svako, nevini prije grešnih i krivaca. General mrtve vojske, Tvrđava i Palata snova jesu remek-djela koja su Ismaila Kadarea promovirala ne u najvećeg i najznačajnijeg albanskog pisca ili “Balkanskog Homera”, nego u jednog od vodećih savremenih svjetskih književnika.