“Čovjek se ne može opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, ali zato se može opredijeliti za ono što nije i to zato što bi to želio… ili možda zato što to drugi od njega traže. Opredjeljenje ima smisla samo ako je vezano za određeni cilj radi kojeg izigravamo ono što jesmo da bismo igrali ono što želimo ili nas okolnosti tjeraju na to. Takvo igranje i izigravanje čini, takoreći, monodramu našeg svakodnevnog života (danas je gotovo važnije izgledati nego biti) (…). U aspektu moralnog ocjenjivanja, opredjeljivanje po zahtjevu spada u egzemplarne oblike nacionalnog otuđenja, gdje se to, u odnosu na individuu, očitavalo kao samootuđenje, toliko tuđe ljudskoj prirodi, a tako posvuda prisutno u historiji”, napisao je svojedobno dr. Rasim Muminović (Povijesnost i nacionalitet, “Život”, br. 6-7, Sarajevo, 1969, str. 62).
Procesi neutraliziranja nacionalne svijesti/pripadnosti među Bošnjacima šire se na grupe, slojeve, pojedine profesije, vodeći ne samo ka ukidanju prošlosti nego, još očitije, budućnosti tog naroda. Uzeti jednom narodu pamćenje – znači zapravo ukinuti mu razloge da postoji. Primjetno je kako se u javnom prostoru sve rjeđe koristi nacionalna odrednica pisca (bošnjački pisac), s tendencijom umanjivanja njegovog značaja kako u aktualnom trenutku, tako i u ukupnoj bošnjačkoj tradiciji.
Plod je to dvije dominantne ‒ na prvi pogled sučeljene ‒ slike o “društvenoj” ulozi pisca. S jedne strane je krajnje konzervativno, desničarsko shvatanje pisaca kao (narodnih) mudraca, a same književnosti kao prostora koji služi reprodukciji dominantnih identitetskih obrazaca (etničkih, klasnih, seksualnih, rodnih, kulturnih itd.). S druge strane, postoji i niz različitih varijacija i teorija koje pisce predstavljaju kao apolitične individualce, koji su sluge samo artizmu u književnosti i koji su protiv svih društvenih sistema, konvencija i ideala.
Institucionalno organiziranje bošnjačkih pisaca ne postoji, koliko zbog mazohističke želje da se sačuva iluzija bosanskohercegovačke multikulturalnosti, toliko i zbog nevještosti, pa i bezrazložnih, šićardžijskih, uglavnom neliterarnih razloga i podjela unutar književnog korpusa. Dakako tome treba pridodati i razloge koji proistječu iz društvenog i državnog ustrojstva BiH koje ne pruža adekvatne mogućnosti za stabilno i permanentno finansiranje postojećih i eventualno novih, prijeko potrebnih, esnafskih udruženja. Historija nas uči da su udruženja te vrste umnogome bila povijesni pokretači mnogih književnih procesa i njezinih kulturnih recepcija.
Bošnjački je narod, danas, podijeljen granicama različitih država, pa, ipak, stvara jedinstvenu i jednu književnost, razumije se, s izvjesnim regionalnim obilježjima, u različitim kulturnim zonama, s različitim razvojnim ritmovima, ali sada s jasnim i nepobitnim atributima svoje samobitnosti proisteklim iz kulturno-civilizacijskih tokova vremena i prostora u kojem ova književnost stoljećima nastaje i obitava. To, naravno, ne znači da se na prostorima van matične države, a dijelom i u njenim okvirima, odustalo od dramatičnih i traumatičnih tendencija svojatanja i pretapanja u druge odrednice – srpsku, crnogorsku, hrvatsku. Stanovište sadašnjosti je, kao što se zna, klasifikator prošlosti. Ono što će slijediti zapravo je posljedica katastrofe koja je snašla ukupno bitisanje Bošnjaka u novonastalim državama u kojima još uvijek vlada iracionalno poricanje njihove samobitnosti i prava na vlastito određenje imena svog jezika i nacije. Odnos prema jeziku i književnosti Bošnjaka odraz je kratkovidih, tendencioznih, mitomanskih, te nacional-šovinističkih poriva koji su, pak, odraz političkih i duhovnih kretanja na prostorima pomenutih država, a koje su u postratnim godinama intenzivno, sistemom koncentričnih krugova, širili ka svom neistonacionalnom okruženju talasa negativne energije, ksenofobije i, još koječega, što spada u domen politološko-socioloških, pa i psihijatrijskih sfera razmatranja. Iznimka su oni pisci koji se tiho, ili glasno, odreknu svog nacionalnog identiteta ili prema njemu iskažu infantilnu nehajnost.
Književnost, osim što zauzima značajno mjesto u općoj kulturni, može u velikoj mjeri utjecati i na formiranje političkih i ideoloških stavova ljudi. Prisutnošću književnosti u medijima i obrazovnom sistemu ovaj utjecaj se povećava, pa je to možda razlog institucionalne nebrige, te trenutačne institucionalne ideološke ropotarnice koja forsira artistički malokrvne individue. A najveći neprijatelji književnosti su, kažu, kanoni birokratiziranoga nastavnog programa i njihovi činovnički izvršitelji.
Naslovna ilustracija: Jusuf Suljanović