Emina Ragipović
KONSTANTINU GEBERTU
Bio si savjetnik “Čovjeku Mazovjeckom”,
na mjestu gdje Zemlja prokle ljude,
U Srebrenici.
Slao si pisma Svijetu iz “Razrušene Sarajevske Pošte”,
sa naslovom “Ovdje je ljudskost umrla”,
U Srebrenici.
Veliki Sud presudi sa tvojim raportima,
onima koji žrtve slatkišima mamiše,
rukom krvničkom na glavi plavokosog dječaka,
naredbu zločina izdade da muško preživjeti ne smije,
U Srebrenici.
Vraćao si se tamo gdje život opet poče,
sa majkama koje
“Molitvom istinu tražiše,
pravdom sudiše,
hljebom žita sa Srebreničkih polja i neprijatelja hraniše”,
U Srebrenici.
U tvom domu donio si “Dio granate”, i kamen sa groblja “Rođaka” tvojih,
koji mir Andaluzije u Sarajevu nađoše.
Krik tvojih rođaka iz Aušvica,
Čuo si,
U Srebrenici.
Otvorio si vrata Varšavskog stana,
za one koji svoje živote iz Sarajeva tebi i tvojima na poklon doniješe.
I vratiše se, bez tebe,
U Sarajevo.
Kasnije primi majku sa sinom,
svojim imenom “tapije novog života im pokloni”,
tvoja Malgoša osmijehom nadu im povrati.
Na Poljskoj zemlji dio sandžačke nađoše i ostaše
u Varšavi.
Menachem Rosensaft
„NAKON GENOCIDA“
(Za Adisadu)
Duhovi ubijenih muškaraca
Dječaka
Očeva
Muževa
Braće
Sinova
Ulaze u snove izbjegličkog kampa
Njihova lica blijede
U muklom
Posljednjem zbogom
Uz zvuke pucnjeva
8.000 pucnjeva
U beskonačnom odjeku
I dok dijete čeka
U neznanju
Svoje srebreničke duhove
Ona ne želi da ih
Bog
Nađe
I uzme
Iz njihove praznine
Iako je to
On
Već uradio
Suda MALKOČ KOVAČEVIĆ
SREBRENICA
Tetura krvava, bezglava četa.
Ljeto je, godina devedeset peta.
Jedanaesti je. Juli. I Srebrenica.
I nož u leđa, i žica, žica.
Tišina nijema. Glasa ni krika.
Posrće četa mučenika.
I gladni, i žedni, i goli, i bosi,
I babo nejakog Hamzu nosi.
Krvnici piju, pucaju, prijete,
I loču, kolju, i gibete.
I opet kolju, i opet bodu,
Ubiti nisu mogli slobodu!
Vezani žicom, ruke na leđa,
Preko kamenja, šuma i međa.
I preko brda, i preko trnja,
Crni je dan, a noć još crnja.
I nemam oči, i nemam uši,
Al’ mi je Bosna još u duši.
I muče me, i tuku, i kosti lome,
Bosnu u meni hoće da slome!
Al’ i bez očiju, sve ih vidim !
Svoj sam na svome, ja se ne stidim!
I bez ruku, i bez nogu,
Duša će moja u slobodu!
Pucajte samo, ja se ne bojim!
Ni jednog trenutka, ništa ne dvojim!
Može košena trava pasti,
Ali će nova opet rasti!
Osjećam na licu zvijeri dah,
I ćutim njen od Bosne strah!
I čujem babu kako jeca:
“Grešniče, zar su kriva ti djeca?!”
Sina iz ruku nije dao,
Dok ga je krvnik nejakog klao!
I gleda babo svoga mezimca,
Mrtvoga sina, Hamzu, jedinca!
I plače, plače, bez glasa grca,
A krv po travi kaplje i frca.
Dželat nastavlja bosti, i bosti,
Ni mrtvim im nisu razdvojili kosti!
Pomislih na tren: “Bože im plati!
Za svako zlo, gorim im vrati!
Oprosti, Bože, što ja to velim,
I što krvavu osvetu želim!
I što uperih na nekog prst,
Tražeći samo smrt za smrt!
Čovjek sam samo, Bože moj,
Ispaćen, slabašan, rob sam tvoj!
Bože, oprosti za ove riječi!
Tabut će moj da posvjedoči,
Protiv onih što su me gonili,
K‘o zvijeri gladne nasrnuli!”
Može svijet šutke da gleda,
Ali se istina sakriti ne da!
Kad Srebrenica progovori,
Oči bez sjaja kad otvori,
I zatraži pravu istinu,
O ocu, bratu, suprugu, sinu.
Kad suze majki poteku,
Zašto je čovjek zvijer čovjeku!?
Jer svi smo mi od mesa i krvi,
I svi smo među prvima prvi,
Iz istog nikli korijena,
Samo nam druga imena!
Duša se bolu otima,
Gorak je ukus u ustima.
U srcu tuga, gorčina,
Krvava ti, Bosno, sudbina!
Dok rumen mjesec polahko blijedi,
Nad Potočarima svjetlost lebdi,
Nevinih duša, bijelih ptica,
Da se ne zaboravi SREBRENICA,
SREBRENICA, SREBRENICA…
Enver Muratović
SJENKE SMO SREBRENIČKE
“Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema”
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija
Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!
Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?
Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,
A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!
Matej Krajnc
OPROSTI, SREBRENICA!
Oprosti, Srebrenica,
gospod bivši tovariš ne čivka v mojem imenu,
gospod bivši tovariš ne čivka v našem imenu,
v imenu državljanov, ki nam je mar.
Ki smo z lastnimi očmi gledali
kri, dim in razdejanje,
a ko smo gledali, kako se koljejo bratje,
je on služil denar.
Oprosti, Srebrenica,
spomni se Kristusovih besed:
odpusti jim, ker ne vedo, kaj delajo,
in neumnost nima ne konca ne kraja!
Hudobija in aroganca
sta dandanes gonilo sveta,
in ko se krešejo iskre spominov,
gospod bivši tovariš žal še vedno ostaja.
Ne pade mu na pamet,
da bi se častno umaknil,
ne pade mu na pamet,
da bi nehal čivkati nebuloze;
ne pade mu na pamet,
da bi se opravičil
za sovraštvo, poniglavost,
za sancta simplicitas, za psihoze …
Oprosti, Srebrenica,
pravimo torej državljani!
A vemo, da smo sokrivi
za čivkanja teh, ki živijo v razbeljenem svetu zla.
Vemo, da smo sokrivi,
ker še vedno sedijo na prestolu,
ker njihovih psihotičnih glasov
ne more več utišati niti krik naroda.
A narod še ni brez vesti
in nismo vsi janezi …
Narod še ni brez vesti
in nismo vsi janezi …
Oprosti, Srebrenica,
danes se poklanjamo spominu sester in bratov,
spominu na ogenj in dim,
na smodnik, na sovraštvo in zlo.
Danes preganjamo hude duhove
in premišljujemo o zgodovini
in sporočamo tistim, ki čivkajo in gostolijo:
račun čaka tudi za to!
Almir Zalihić
SREBRENICA, JULI ’95
Za stolom u kuhinji
sjedi A. Z. nag k’o od majke rođen
pije rakiju i plače.
Vidi ljude u bodljikavoj žici,
nasred polja, s jedinim životom,
pokraj jednog grada; pa ljeto;
juli zacakljen rosom – i krik
žrtvenoga stada.
Različiti; svim ljudskim porocima
vični (gradivo za plač ne postaše
voljno); do sudnjega časa po svemu
obični: postaše posebni kad pobiše ih
saborno.
Ubijani, gotovo bez reda,
da u zbiru posluže zlokobnoj namjeri;
zemljica primila pa izbacila silne kosti,
za ukope u miru, za muku živu
koju negira rulja poganija.
A. Z. sluti, nag i k’o za tabut okupan,
da tjelesa ova, listom će
zastrijeti pokrovac druge,
podmuklije smrti.
Edina CIKOTIĆ
SREBRENICA NAŠA
Tugo srebrenička, ne možeš u srce majke stati
Za jednu majku ogromna si
Dunjaluk cijeli možeš ispuniti
A ti si se na nju okomila
Cijelu si je, tugo srebrenička, obavila.
Tugo srebrenička, toliko si strašna,
Svako ti vrata zatvara,
Niko te u svojoj blizini ne želi.
Samo moja majka nije stigla
Od svog srca vrata da zatvori,
Ušla si u njeno srce i ispunila ga
Ali, tugo srebrenička, nisi je pokorila.
Sad po njenom srcu krvave rane stoje
Lijeka nema, a rane je bole.
Svakog dana bol je sve veća, jer predugo traje.
O odvedenom sinu niko joj odgovor ne daje.
Tugo srebrenička, živiš u kući moje majke,
Guraš se i kopaš po njenom srcu i duši
Tugo srebrenička, uselila si se u njene prelijepe oči,
Ona više sretna nije
Nikad se poslije dolaska tvog
Ona ne smije.
Ona te nosi i trpi
Ona samo mene zove i traži
Tugo srebrenička, teret si njenim nejakim plećima
Tugo srebrenička, okove si s katancima
na njenim umornim rukama i nogama vezala.
Zato ona posrće, ne može da hoda,
Posljednjom snagom moli
Vratite mi tijelo sina
Bez njega ni ja nisam živa.
Tugo srebrenička, savila si je živu do crne zemlje
A ona te nosi
Tugo srebrenička, neka je stid svakog čovjeka
Ko tebe niječe i zločin krije
Ko se njenom bolu smije
Tugo srebrenička,
Moja majka s okovima
Ali i dalje hodi
Traži
Ona ranjena zbori.
Naši sinovi, naši pokošeni cvjetovi
Od zlih ljudi su pali i nestali
Naši su sinovi u smrt odvedeni
Tugo srebrenička, istinu tražim
Zločin se sakrit ne može
Zločinca prokletstvo i kazna čeka
Samo se pitam
Kako s tim može da živi majka ubice i zločinca?
Šta takva majka čeka?
Čemu se nada
Kada u sinove krvave ruke pogleda?
Čemu se nada majka,
Čiji sin ubica postade?
Mrtva tijela naše djece kamionima odveze
Godinama tijela krije,
Poriče ubistva,
Živi ko da se zločin dogodio nije!
Kako je majka ubice biti?
Sve znati i šutjeti,
U sinove krvave ruke gledati,
Nijekati,
Šutjeti,
Zločin prikrivati,
Čemu se takva majka može nadati?
Zar se takvo biće može majkom nazvati?!
Od svih zala ovog svijeta
Najteže je majka ubice postati
A još teže s tim živjeti i šutjeti
Takva majka biti prokletstvo je
koje se očima ne može sagledati.
Tugo srebrenička, moju majku nisi pokorila
Iako me nema
Moja majka nije zla postala
Iako si njeno srce, tugo srebrenička, ispunila
Moja majka je i u tuzi insan ostala
Osvetu nije tražila.
Daleko od one koja ubicu krije
Lanetolsun!!!
Bolje da ni živjela nije,
Kad njeno srce mrtva tijela naše djece krije.
Ona niječe zločin,
Ona šuti,
Majke Srebrenice njoj žao nije,
Kameno srce se našoj boli smije.
Lanetolsun!!!
Bez riječi ostajem
jer majka zločinca zločin krije
srce kameno neće da se smiluje
da naši dječaci smiraj pronađu,
da nam se mrtvi sinovi vrate,
da zločinci shvate
ne prestajemo ubijenu djecu da tražimo
svako ćemo dijete majci da vratimo
nijedan život ne halalimo
pamtimo
svoje tražimo.
Boga molimo da nikad ubice ne postanemo,
Nikom zulum ne činimo,
Mi pamtimo,
Mi ne zaboravljamo,
Mi samo svoju djecu tražimo.
Naslovna ilustracija: Mersad Berber