Neposredni povod za razgovor sa savremenim bošnjačkim i bosanskohercegovačkim pjesnikom Mujom Musagićem našli smo u okolnosti da se nedavno, u izdanju Društva bošnjačkih pisaca, pojavila dvadeseta knjiga ovog autora, zbirka pjesama „Niko više ne broji zvijezde“, koju smo nedavno, na stranicama „Preporoda“, toplo preporučili za čitanje. Tako smo krenuli u razgovor sa autorom, pitajući ga upravo o ciljevima i motivima za formiranje Bošnjačkog društva pisaca, s obzirom na to da su tu inicijativu pratile i neke nedoumice i rezerve o potrebi da se, pored Društva pisaca BiH, formira i Bošnjačko društvo pisaca.
Bio sam dugo jedan od onih koji su se energično protivili formiranju Bošnjačkog društva pisaca, smatrajući da se tako, nenamjerno i nesvjesno, uklapamo u konsocijacijsku, trodjelnu podjelu svega u BiH, čime praznimo njen državotvorni i kulturološki kapacitet. Kako je vrijeme prolazilo, postepeno sam uviđao da ulazimo u stanje u kojem se možemo odreći svega, odreći se potpuno našeg bošnjačkog identiteta, historije, kulture, književnosti, a da, i pored svih tih odricanja i dobre volje, ništa nećemo pomoći Bosni i Hercegovini i snazi njenog državnopravnog digniteta. Sve bi to, očigledno, još uvijek bilo nedovoljno za apetite i ciljeve naših susjeda i komšija. Drugačije kazano: sva naša žrtvovanja i samoodricanja nisu dovoljni da ubijedimo Srbe i Hrvate da vole BiH, uprkos čestog ponavljanja fraza kako je to i njihova domovina. I, da skratim, jer bi se o ovome moglo filozofirati do beskraja, sama činjenica da Društvo pisaca BiH nije to, nego je Društvo pisaca U BiH, jer ga odgovarajući organi nisu htjeli registrovati bez ovog „U“. Znači: jedno od mnogih, ili jedno od više društava pisaca, kojih ima i u entitetu RS i u entitetu HB. Mada mi ovaj drugi entitet ne priznajemo, hercegbosanske institucije egzistiraju u punoj raskoši, i to u svim oblastima, pa i u kulturi i književnosti. I šta onda, pitam ja sve te mudre glave, Bošnjačko društvo pisaca remeti, koji sklad, koji patriotski ili državotvorni cilj?! Žao mi je samo što ovo Društvo ne radi bolje, jer su u njegovom članstvu i pisci iz Sandžaka, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, iz dijaspore, što je vrijedna historijska činjenica, pa bismo o tome mogli i trebali razgovarati, umjesto što smišljamo suvišne aporije i Zenonove kornjače. Bio bih sretan da moja knjiga poezije „Niko više ne broj zvijezde“, nedavno objavljena u izdanju ovog Društva, bude barem mali znak, mali korak u prepoznavanju značaja i smisla postojanja Bošnjačkog društva pisaca. Da dodam još i ovo: o ovoj knjizi, izuzev vaše novine, niko ni riječi nije napisao, barem da je pošteno iskritikuje. Doduše, to nisam ni očekivao!
Bježeći od dnevnopolitičkih aktuelnosti, zamolili smo Musagića da nam, u najkraćem, predstavi svoje viđenje književnog i, šire, kulturnog konteksta u kojem žive i preživljavaju građani Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, kako se obično predstavljamo svijetu.
Ne bih se ja otimao za politički i dnevnopolitički govor ni u mnogo boljim i sretnijim vremenima, ali, i nažalost, ne živimo pod staklenim zvonom, ne može se iz vlastite kože. Mi zaista imamo ne samo viška historije, nego i viška bremenite sadašnjosti, viška otvorenih pitanja bez odgovora, a kada bismo, barem, imali i viška rješenja za bolju budućnost, mogli bismo biti koliko-toliko zadovoljni s tom apstraktnom, nategnutomravnotežom. Drago mi je, recimo, saznanje da se kod Bošnjaka nikada nije gradio nekakav bošnjački tribalizam, kao odgovor na slične trendove naših susjeda i komšija. Ali, u isto vrijeme, nije mi drago sjećanje na čovjeka iz ratnog Sarajeva, koji u naručju drži ubijeno dijete i u tv-kameru govori da bi volio znati koga je ubio „pa da popiju kahvu“. Kao, biva, da mu objasni da to nije dobro, da Bog to ne voli, i da se mora popraviti. Ta „sancta simplicitas“ ili „sveta glupost“, koja nažalost još traje i često prati tzv. bošnjački merhametluk, osjeti se i danas, i u tom kontekstu, u tom ozračju, u tom društvenom okviru, odvija se književni i, šire, kulturni život u našoj Bosni i Hercegovini. Neki će to stanje imenovati provincijalizacijom kulture, vašarištem šunda svih rodova i boja, a ja bih rado, bježeći od tih jakih formulacija, rekao da mi se čini kako se gradiprivid bogatog kulturnog i književnog života, prebrojavajući razne festivale, smotre, „najstarije“ susrete (ove i one), „najstarije“ kulturne manifestacije (ove i one), „akademije“, ove i one, promocije, premijere, nagrade, ove i one, pa bi čovjek, posmatrač sa strane, mogao zaključiti da kod nas sve vrišti od silne kulture, umjesto da vidimo i čujemo kako oko nas, pošteno govoreći, zveči strašna praznina. U isto vrijeme, ispod radara nam prolaze činjenice da odnedavno nemamo fondacije za izdavaštvo i neke druge fondacije koje su djelovale u okviru Ministarstva za kulturu Federacije, da nam se šaptom gase časopisi, da, recimo, bez ikakvih reakcija prolazi pojava reprezentativna Antologija bošnjačke poezije, koja je nedavno objavljena u Zagrebu, ali ne u Sarajevu, kao da je sve to urađeno u ilegali. Barem ovdje treba spomenuti priređivača te Antologije, književnika Almira Zalihića, jer je on uradio ono što su trebala uraditi timovi naših brojnih akademija, ili katedre za književnost. Kod nas, nažalost, pojedinci ulažu svoje znanje, entuzijazam i vrijeme u vrijedne projekte, pa, i pored velikih rezultata, brzo budu zaboravljeni. (Sjetite se Enesa Durakovića ili Dževada Jahića!) U isto vrijeme imamo Bajbukstane, „Slovo Gorčina“ kojem će glavni gosti biti Giboni i Rambo Amadeus, uz puno poštivanje njihovog rada, a onda će, u formi reciprociteta, neki naši slavni pisci gostovati u susjedstvu i u komšiluku; uzet će i poneku nagradu, kao što su poneke i davali; „Oslobođenje“, jedini dnevni list koji ima dodatak KUN – kultura i umjetnost, iz broja u broj, objavljuje prikaze novih knjiga, objavljenih u Srbiji i Hrvatskoj, a samo mu se pokatkad omaknei knjiga nekog domaćeg pisca, a bošnjačkog gotovo nikada, ukoliko ne pripada grupaciji „fine građanske, neutralne raje“ koji se za takav tretman kvalifikovao tvrdnjama da su u ratu svi stradavali, da nema nevinih, da je „Alija prodao Bosnu“, da su svi činili zlo i drugim prežvakanim frazama i praznorječjem, kojima„popravljaju“ našu zaostalost i rustikalnu krezubu zbilju. Znam da, možda, ovakvim govorom mogu malo i pretjerati, ali se i krivi štap ispravlja tako što ga moramo iskriviti na drugu stranu.
U književnoj teoriji, a i u praksi, javljaju se se različite interpretacije o tome šta je tzv. angažovana književnost, a ko su angažovani pisci. Ima li, uopće, razloga da se ta tema
uporno javlja u književnim raspravama i u političkim kuloarima, pri čemu, naravno, ne smijemo zanemariti našu, bosanskohercegovačku zbilju
Pametni ljudi su već davno rekli da je svaka dobra književnost istovremeno i angažovana
književnost, prihvatimo li, uopće, validnost te sintagme. Ja bih, skromno i stidljivo, dodao da je i slaba književnost i te kako angažovana, čak i mnogo više od dobre. Sjetite se samo kako prolaze promocije knjige o lažnim herojima, kraljevima, carevima, mitovima, kako se promovišu pseudohistorijski romani ili loša domoljubiva poezija. Na istom fonu je i pojam utilitarne (korisne) književnosti, kao što je svojevremeno trajala doktrina socrealizma, partijska, ideološka književnost, nastala u SSSR-u, ali je i kod nas bila živa sve do polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na drugoj strani smo imali larpurlartizam, umjetnost radi umjetnosti, koji je lebdio iznad ljudskih života, utapajući se u čistu estetiku, koja je sama sebi svrha i cilj.
Naravno, ni ja, ni mnogi domaći pisci, koji su preživjeli opsadu bosanskih gradova, logore, protjerivanja, ubistva, poniženja svih vrsta, u kojima se gubila ljudska, humana supstanca, nismo mogli u to vrijeme pisati nikako, ne zbog toga što smo se slagali s tvrdnjom Adorna: „dok topovi govore muze šute“ i onom da je pisati poeziju nakon Aušvica barbarski posao, nego zato što smo, umjesto pisanja, spašavali gole živote, tragajući za malo hrane i vode, pod granatama i ispred snajpera. Danas, kada u Bosni kažete „opsada“„bez hrane i vode“ ili „pod granatama“, kao da niste ništa rekli, tako se i najveća tragika jednog naroda topi u semantici ponovljanja nekih značajnih riječi, koje, upravo zbog česte upotrebe blijede, sve dok ne postanu bezlične fraze. Nakon što je došao kakav-takav mir (koji je još uvijek kakav-takav) nismo, nakon svega, mogli pisati o „leptirićima malenim šarenijeh krila“, ili o ljepoti vedrog neba, iz kojeg su nas sustizale granate svih kalibara, niti u pričama ili u poeziji beskrajno ponavljati već pomenute sintagme: bez hrane i vode, krvavi dani, stradanje, opsada, krvoprliće. Bilo je zaista izazovno za književne (i druge) stvaraoce pronaći najpogodniju formu da se romanom, pričom, pjesmom, ili slikom, filmom, govori o ratu, zbog čega, možda, imamo tako malo dobrih knjiga koje govore o tom vremenu, a mnogo smo mu dužni. Sjećate li se da su inaša djecagovorila „granata pedesetpetica“, „šezdeseteka“, „stodvadesetica“, a majkama su, kada bi ih zvali da se sklone od opasnosti, odgovarala: (to sam vlastitim ušima slušao) „ne boj se, majko, to samo grmi!“, a sjetite se kako smo se nekada mi plašili grmljavine, koja je, nakon eksplozija topova i granata, postala gotova pa fina nebeska muzika.
I da skratim, jer ovo pitanje zaista traži mnogo duži i, vjerovatno, bolji odgovor, rekao bih samo još da naša domaća književnost, pa ni filmska umjetnost nisu na adekvatan način odgovorili na izazove koje je rat (pravilnije je reći agresija) nudio kao izraz bezumnog barbarstva, u živom prenosu za cijeli svijet. Imali smo tako nekoliko karikaturalnih filmova o ratu, u kojem su se odvijale antičke drame, preživljavanje na instiktu i herojstvo kakvo u historiji bošnjačkog naroda nije zapamćeno. Ali, svijet voli univerzalne metafore koje ga ni na šta obavezuju („ko je započeo tat!?“), filozofiju uzvišenih sfera, bez krivaca i bez žrtava, ili, što je još gore, humorne anegdotalne igrokaza, sa igrom i pjesmom – „dobro doš'o predsjedniče“. U takvom kontekstu taj isti civilizirani svijet se pereod odgovornosti za genocid i za „udružene zločinačke poduhvate“. Ovih dana prepoznajemo takvu europsku ravnodušnost, a vaši čitaoci će lahkodetektirati ono što je pisac želio reći.
Uz ovaj odgovor prirodno slijedi još jedno veoma aktuelno pitanje: književnost, domaći pisci, bosanski jezik, nastavni planovi i programi. Nakon početnog poslijeratnog entuzijazma da se ova pitanja usklade sa novim vremenom i činjenicom da živimo u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, u kojem je njen većinski bošnjački narod napokon došao u poziciju da sam projektuje sva bitna pitanja svoje egzistencije, pa i ona iz oblasti kulture i obrazovanja.
U pravu ste, i moj je utisak da smo imali, inercijom ratnog otpora, zamah i entuzijazam u svim oblastima, ne samo u kulturi, nego i u sportu, ekonomiji, privredi, obrazovanju. Kao da smo što prije željeli nadoknaditi propuštene godine agresije, koje su pojeli skakavci. Tada,
koliko se sjećam, niko nije mogao dovoditi u pitanje bosanski jezik, bošnjački identitet, izjednačavati žrtvu i agresora, a onda su stigli silni emisari koji su nas učili da moramo gledati u budućnost, a da rat ostavimo historičarima. Stigle su i brojne građanske, tobože nenacionalne stranke, koje su podržavali visoki predstavnici i neki ambasadori, koje su, također, recitovali fraze o okretanju budućnosti. Tako smo došli do nekog „bhs“ jezika, u boljem slučaju do bošnjačkog ili maternjeg; razni nas humanisti uče kako da koračamo u evropski civilizirani svijet, u čemu im obilno pomažu susjedne zemlje; nastavni planovi i programi su se morali „očistiti“ od nepoželjnih lekcija iz rata, a mi smo i dalje ostajali raseljena, iseljena, preseljena lica, koja u zemlji heretika (terra hereticorum) tragaju za vlastitim bićem. Kao što god književnosti ne treba pridavati epifanijske prerogative, tako joj ne smijemo oduzimati ono što joj, po prirodi, pripada, da bude od koristi ljudskoj, civilizacijskoj i duhovnoj egzistenciji, bez čega bismobili svedeni na goli instikt preživljavanja. Pa zar i u opsjednutom Sarajevu nismo imali pozorišne predstave, promocije, izložbe, tzv. ratne škole, pa čak i izbor najljepše Sarajke?! Te lekcije ne bismo smjeli nikad zaboraviti, iako smo, poznato je, narod koji brzo zaboravlja, i koji se brzo miri sa stanjem u kojem gubimo već osvojene poene, jer je, po nekima, gubitništvo naše prirodno stanje, ugrađeno i u naš DNK-u.
I na kraju ovog razgovora, bježeći od uobičajenih novinarskih ponuda da sagovornik uputi neke sugestije čitaocima lista, mi bismo vas zamolili da nam kažete svoj sud o selidbi književnosti u tzv. društvene mreže, portale, elektronske časopise. Gubi li se u toj okolnosti ono što je knjiga, u klasičnom smislu, u rukama, sa koricama i mirisom štampe. Kakva je, u tim okolnostima, sudbina književnih nagrada, imali ih, vide li se?
Voda, kao neuništivi praelement, uvijek nađe svoj put, kroz brda i klisure, doline i planine. Tako će i književnost, kao nepriznati praelement, jer traje od glinenih ploča do naših dana, pa i naša bošnjačka i bosanskohercegovačka, naći svoj put. Nedostaje časopisa, književne kritike, ozbiljne izdavačke djelatnosti i stvarne kritičke estetske valorizacije književnog djela, pa se književnost, u znatnoj mjeri, preselila na portale. Meni, kao starom čovjeku i piscu, koji je prije šezdeset godina, objavio svoju prvu pjesmu u studentskom listu „Naši dani“, nikako nije odgovaralo da mi pjesma putuje kroz neke elektronske žice, bez boje i mirisa papira novine, časopisa, knjige, koje ja nosim sa sobom i pokazujem nezainteresovanom puku, kao što sam im, pun sebe, pokazivao prvu objavljenu pjesmu, i dobio podršku u riječima: pa dobro je, neka se nešto napiše, neće kuće izbaciti.
Osim toga zavladala je prava pomama književnih i neknjiževnih portala, pa je teško prepoznati šta je to što vrijedi. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji lahko se objave i knjige, pa više ni odštampana knjiga, bez pravih recenzija, iskrenih kritičnih provjera, nije nikakva garancija za umjetničku vrijednost. Ni članstvo u društvima pisaca ništa posebno ne govori o književnom kvalitetu člana. Fakultetske katedre se brinu o vlastitom opstanku, akademije nauka glume dubokoumnost, svedene na kantonalne budžete i stranačke ideologe; televizijske i radio emisije imaju spiskove poželjnih gostiju, kao što političke emisije imaju spiskove poželjnih analitičara. U vrijeme jednopartijskog sistema mogli smo imati, i imali smo, jednopartijske književnike, a do sada još nismo našli formulu za višepartijske književnike,
pa se i pisci znaju seliti sa liste na listu, postaju glasnogovornici čas jedne, čas druge, čas treće svijetle perspektive, dvorske evet-efendije.
A o književnim nagradama, kada me pitate, da budem iskren, davno sam, prije pola stoljeća, kao student, dobio vrijednu novčanu prvu nagradu, od koje sam dobo proživio cijeli mjesec,
pa ih ne smijem kuditi. Predstavljao sam bosanskohercegovačku poeziju, nakon anonimnog konkursa BiH PEN centra, u borbi za Evropskog viteza poezije, u Mariboru, 2011. Kažu da umalo nisam bio proglašen za Viteza, mada mi ni ime ni prezime nisu baš viteški, kako je rečeno na jednom od portala. Naravno, neću biti prvi koji će reći da su nagrade postale jaranske, dogovorene do te mjere da se rukom mogu opipati lažni sudovi o vrijednostima nekih nagrađenih knjiga. To se dešava, nažalost, i kod dodjele „uglednih“ regionalnih nagrada, naročito kada mi, pod egidom regionalne saradnje, dodijeljujemo nagrade drugima. Pa kada nemamo novca za nagradu, dobitnik nas tuži i mi onda, u ime dobrih odnosa, nađemo prava sudska rješenja. Tako smo, da budem iskren, iskompromitovali i Nagradu „Bosanski stećak“ i „Sarajevske dane poezije“ i Nagradu „Meša Selimović“ i Nagradu „Skender Kulenović“. Da zaključim: nagrade su poželjne da skrenu pažnju na neko književno djelo, ali, kao i sve druge korisne stvari, buduštetne ako se nađu u krivim rukama ili u glavamaneodgovornih članova žirija. I nož je koristan izum, i dinamit, i razbijeni atom, ali se brzo pretvori u zlo, kada ga koriste nevaljali ljudi.
Dalje o ovoj temi ne bih govorio, jer ko zna, možda će nam uskoro umjetna inteligencija pisati poeziju, priče i romane, i to po narudžbi: hoću malo suza, malo smijeha, malo erosa, malo tanatosa… Ja se, ipak, uz sav realni pesimizam, nadam da će ljudski duh, pa i ovaj naš bosanski, nadvladati sva crna predviđanja, vraćajući se svom ljudskom iskonu, koliko god ova tvrdnja, u ovom tjeskobnom vremenu, izgledala utopistička, arkadijska.
„PREPOROD“, OD 15. 9. 2026.