Zijad Konjić: Na jastuku s neprijateljem, Knjigoljubac, Brčko, 2026.
Piše: Almir Zalihić
Roman „Na jastuku s neprijateljem“ Zijada Konjića predstavlja ispovjednu prozu koja kroz perspektivu glavne junakinje Irme tematizira složene odnose između porodične traume, nasilja u porodici, religije i identiteta. Djelo je strukturirano kao retrospektivna naracija u prvom licu, pri čemu fragmentarna organizacija teksta odgovara psihološkoj logici sjećanja obilježenog traumatskim iskustvima.
U središtu romana nalazi se prikaz porodične dinamike koja je duboko narušena nizom tragičnih događaja – smrću djece, siromaštvom i unutrašnjim sukobima. Takav ambijent proizvodi kontinuirani osjećaj nesigurnosti i egzistencijalne ugroženosti, što se jasno očituje u ponavljanju motiva gubitka i patnje. Porodica, koja bi trebala biti prostor zaštite, transformira se u mjesto psihološkog i fizičkog stradanja.
Posebno važan sloj romana čini prisustvo folklorno-religijskih elemenata, poput kletvi i vjerovanja u nadnaravno. Kletva izrečena od strane Hasije funkcioniše kao simbolički okidač niza nesreća koje pogađaju porodicu. Autor pritom ostavlja otvorenim pitanje da li su tragedije rezultat metafizičkog djelovanja ili psihološke internalizacije straha, čime se uspostavlja ambivalentan odnos između racionalnog i iracionalnog.
Religija u romanu ima dvostruku funkciju: ona je istovremeno sredstvo duhovne stabilizacije i način interpretacije stvarnosti. Lik nene Zulejhe personificira tradicionalni religijski autoritet koji kroz molitvu i učenje Kur’ana pokušava uspostaviti red i smisao u haotičnom svijetu. Na taj način religija postaje ključni mehanizam suočavanja s patnjom. Njena funkcija je višestruka: pruža emocionalnu stabilnost, omogućava interpretaciju patnje, uspostavlja osjećaj reda u haotičnom svijetu
Religija, međutim, nije prikazana kao jednostavno rješenje, već kao proces koji zahtijeva vjeru, strpljenje i unutrašnju transformaciju. Time roman izbjegava banalizaciju duhovnog iskustva i prikazuje ga kao kompleksan egzistencijalni odgovor na patnju.
Jedan od centralnih motiva romana jeste nasilje, koje se javlja na više nivoa – unutar porodice, ali i u intimnim partnerskim odnosima. Naslovna sintagma „jastuk s neprijateljem“ simbolizira paradoks bliskosti i prijetnje, ukazujući na činjenicu da prostor intime može postati mjesto najveće opasnosti. Nasilje je prikazano kao kontinuirani obrazac koji se prenosi i eskalira, čime roman zadobija i snažnu socijalnu dimenziju. Nasilje u romanu je strukturalni element koji prožima sve nivoe naracije. Ono se javlja: unutar porodice (nasilni brat), u intimnim odnosima (muž kao zlostavljač), u širem društvenom kontekstu (rat i logori)
Ovakav prikaz nasilja ima i širu društvenu implikaciju, jer ukazuje na duboko ukorijenjene obrasce patrijarhalne dominacije i normalizacije nasilja nad ženama.
Ratna iskustva dodatno produbljuju sloj traume, šireći individualnu patnju na kolektivni plan. Prikazi logora i razaranja ukazuju na to da nasilje nije izoliran fenomen, već dio šire historijske i društvene stvarnosti.
Stilski, roman karakterizira spoj realističkog pripovijedanja i lirskih pasaža, uz upotrebu narodnog govora koji doprinosi autentičnosti izraza. Emotivna neposrednost i narativna otvorenost omogućavaju čitatelju direktan uvid u unutrašnji svijet kako glavne junakinje tako i stalih protagonista.
Roman „Na jastuku s neprijateljem“ može se interpretirati kao višeslojno djelo koje istražuje mehanizme nastanka i reprodukcije nasilja, ali i mogućnosti opstanka unutar takvih okolnosti. Njegova vrijednost ogleda se u sposobnosti da individualnu sudbinu prikaže kao dio šireg društvenog i kulturnog konteksta, pri čemu posebno mjesto zauzima iskustvo žene kao nosioca i svjedoka porodične i kolektivne traume.