PLES SA MJESECOM
Ne znam kako je bilo u drugim mjestima, ali mi u Gori svoje Perije (vile) znamo po imenu i bile su ih tri: Ilina u Šištevcu, Jelica u Brodu i Borjana iz Borja. Bile su najljepše od svih djevojaka Gore, a glas o njima širio se preko devet planina. Priča se, kad su one igrale, zemlja se dizala pod nogama, a tamo kud su one gazile, cvjetovi livada su rasli i umnožavali se; planinski izvori, govori se, valjali su se i šaputali slatke riječi travi, a zvijezde su zastajale da ih gledaju, dok je zmija izlazila iz stijene da čuje njihovu pjesmu.
Još se priča kako je jedne noći, dok su vile igrale na Vejselovom gumnu, progovorio Mjesec a one ga pozvale da pleše sa njima, no im je on postavio uslov: da mu naprave goransku nošnju, kako bi se i sam ukrasio. I ostavio ih je da igraju noću, u vrijeme punog Mjeseca.
Jelica iz Broda, Ilina iz Šištevca i Borjana sastale su se kod Igralešnika, ispod Velike lipe. Nije potrajalo dugo, a vrletne livade Galaiča dobile su boju zlata, dok su oblaci iznad Kalabaka postali srebrnaste kose.
„Izađi”, uzviknu Jelica i skoči kao košuta sa planine iznad njenog sela.
„Dobro došla”, reče Ilina tiho, šapatom rijeke koja teče kroz Šištevačko polje.
Borjana je popila gutljaj vode sa Topila, najbolje česme u cijeloj Gori. Ali sve tri su bile zabrinute, jer, koliko god su pokušavale, nisu uspjele da naprave odjeću za Mjesec. Neki kažu da nisu znale uzeti mjeru, drugi da su momci odbili otići u Prizren da kupe boje za predivo, a treći su, s najviše sigurnosti, govorili kad je Borjana postavila razboj da izatka odijeću, na pitanje šta radi, mirno i odlučno je odgovorila da sprema odjeću za Mjesec; potom su udarile munje i gromovi i polomile i spalile razboj…
„Gdje mi je moja odjeća?”, zapita Mjesec.
„Nismo je spremile”, odgovoriše sve tri u jedan glas.
„Dobro, onda”, reče Mjesec, „golać ja, ali gole i vi.”
Smrzle su se po bijeloj svjetlosti Mjeseca. Osjećale su hladnoću iznutra i izvana, u duši i u srcu, i da se ugriju, počele su igrati, ne obraćajući pažnju da li će se Mjesec spustiti i pridružiti im se. Mjesec je zasjeo na vrh lipe, dok se njegova svjetlost slivala po njima kao srebreni vodopad. Jelica je prva počela da se svlači, zatim Borjana i na kraju Ilina. Kada su se otvorile njihove bijele grudi, Mjesec je osjetio tjeskobu, osjetio je treperenje, zatim se spustio niže… Još niže, sve do ruba djevojačke svile, koja je u tom trenutku dobila boju ružinog pupoljka. Borjana je ispružila ruku i zgrabila ga, lagano ga povukla, i tako se u plesu sjediniše četiri Mjeseca koji su svjetlili kao sunce. Bilo je nevjerovatno toplo svjetlo, slatko, lijepo, i slivalo se po tijelima djevojaka, od čela do vratova, od očiju do pupaka, od usana preko grudi do nogu, što je održavalo ritam igre, dotad neviđene ni na ovom niti na onom svijetu.
Nisu shvatile kako je te noći hitro prošlo vrijeme, sve dok nisu čule prve borske pijetlove, a poslije njih, s druge strane, i orešečke pse, koji su lavežom ispraćali noć. Mjesec, kao da nikada nije bio među njima, vratio se na nebo i pažljivo ih posmatrao. Kada su se vratile u svoje domove, sve djevojke su se suočile s istim pitanjem:
„Gdje si bila cijelu noć?”
„Spustile smo Mjesec i plesale s njim”, bio je isti odgovor u tri različita sela u Gori. Oni koji su ovo čuli, bili su uznemireni. „Djevojke su nam sišle s uma!”
Jelicu su prognali iz kuće i pentrala se kroz brodske stijene i pećine, zajedno sa divljim kozama, sve dok nije umrla. Niko nije znao šta je jela, ali je neki čoban na tim planinama vidio kako muze divlje koze. Za Ilinu se nije znalo šta i kako, ali su je jedno popodne pronašli mrtvu pored rijeke u Šištevačkom polju, koju i danas zovu „Ilina rijeka”.
Dok je Borjana, nakon neke svađe u kući, imala neodoljivu želju da pojede dvije-tri trešnje, ali pošto su bile zrele samo na Džaferovoj stijeni, otišla je tamo. Do tog dana niko se nije usudio da se popne do trešnje koja je rasla na oštroj litici, od koje su se plašili čak i najhrabriji dječaci u selu. Borjana ih je izazvala nekoliko mjeseci prije; rekla je da će se udati za onoga ko joj donese grančicu trešanja, ali se niko nije usudio. Govore ljudi da se Borjana popela i slomila grančicu, pojela nekoliko zrna, a zatim pala kao ubijena jarebica, raširenih ruku. Neki kažu da joj se zavrtjelo u glavi, drugi su govorili da se bacila sama, ali većina je govorila da su vidjeli kako je Mjesec drži u rukama, dok je nije spustio do dna provalije, gdje je zgasnula kao zvijezda padalica.
O autoru
Namik Dokle rodio se 1946. godine u Durrësu (Albanija). Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u selu Borje, u Gori. Završio je Poljoprivredni fakultet i Fakultet novinarstva. Specijalizaciju iz španske kulture i jezika završio je na Univerzitetu Complutense u Madridu. Radio je kao novinar u mnogim listovima. Bio je glavni i odgovorni urednik lista Puna (Rad) i Zeri i popullit (Glas naroda) u Tirani. Bio je jedini zastupnik Parlamenta Albanije u osam mandata bez prekida (1991–2017). U dva mandata bio je šef parlamentarne opozicione grupe. Bio je predsjednik Parlamenta Albanije i potpredsjednik Vlade Republike Albanije.
Namik Dokle bio je veoma aktivan u parlamentarnoj diplomatiji: bio je predsjednik delegacije Parlamenta Albanije u Savjetu Evrope, Svjetskoj uniji, Parlamentarnoj skupštini frankofonije, Crnomorskoj parlamentarnoj skupštini ekonomskog razvoja. Odlikovan je titulom počasnog doktorata od strane Academy of Universal Global Peace. Dobio je Međunarodni orden za zasluge od Centra za biografije iz Cambridgea, dok je titulu “Ambasador mira” dobio od Međunarodne federacije za mir.
Objavio je tri knjige priča; za jednu je dobio nacionalnu nagradu. Napisao je 13 drama i monodrama, od kojih je 8 igrano na sceni glavnih nacionalnih teatara. Jedna drama dobila je drugu nacionalnu nagradu (predsjednik žirija: Ismail Kadare), dok je jedna melodrama osvojila prvu nagradu na festivalu monodrame. Napisao je i šest radiodrama koje su izvedene na Radiju Tirana.
Objavio je više od hiljadu članaka, intervjua, mnoge u francuskoj, španskoj, američkoj i grčkoj štampi. Dobio je šest nagrada za publicistiku i jednu za esej “Borska svadba/Dasma borjane” (prva nagrada Udruženja novinara Albanije). Objavio je romane Kćeri magle i Gora bez ptica. Oba su prevedena na bosanski jezik.