Ervin Jahić, pjesnik, urednik, kritičar i antologičar, rođen je 1970. u Rijeci. Autor je više zbirki pjesama i nekoliko književno-kritičkih izbora novijega hrvatskoga i bošnjačkoga pjesnika. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za književnost.
11. rujna
Te noći prvi put sam prespavao kod svoje žene
Mamila me ta djevojka svojim mirom
Vani je bila oluja, svjetska oluja
A mi smo razrjeđivali naše udaljenosti
Smjenjivali šutnju dahom, dah šutnjom
U očima joj već tad vidjeh brigu
Valja nam podizati djecu u sve okrutnijem svijetu
A što ti kažeš, stiže li nuklearna zima, pita ona
Svijet će trajati dokad je svijeta i vijeka, kažem
Kako misliš, upita
Ovisan je o sebi, on je samodopadni obnovitelj
A vrijeme je tuđi imetak, kažem
Vani je bio neki drugi svijet
Naoko lakši od dima cigarete
Teži od najmračnijih epoha
Televizija je upriličila izravni prijenos
Nismo to znali, nismo znali za jezivu studen
Sami, kao dvije umiljate zmijice sklupčane u stijeni
Odlomljenoj od vremena i ljudi
Nismo znali da će se budućnost naše djece i nas samih
Otad računati prema reality-showu planetarne zime
Vani je bio neki drugi svijet
Strahovima, zločinu i lažima sklon
Dok smo unutra mirili naše nade
Tako privrženi, čisti
Udvojenih samoća
Druga polovica svijeta
Oni jednu polovicu uzimaju na znanje
A čitavu drugu zatajuju.
I taj se posao najprije zbiva u jeziku,
I kažu da jezici su tamo, u drugoj polovici, mrtvi.
Oni, naprimjer, nemaju riječi za njihova stabla.
Nemaju ime za njihove trave,
Niti pojmove za mnogolike osjećaje,
O jelima i snovima da i ne govorimo.
Prešućen je tako cijeli svemir ljudi.
Zastrašujuća ruka militantnog kartografa
Prekrižila je jednu od polovica
Koja se sakrila na karti da je smrt ne pronađe.
Željezne gusjenice gaze kuće, gaze stabla,
Gaze vrtove, gaze zvijeri, gaze djecu
Druge polovice da se ne bi znalo
Tko je i što je ona.
Od čega nam se još sastoji svijet.
San
Ahmed je Tunižanin
Osvanuo gol
Zanoćio je bijelim plahtama omotan
Nehajno kao u prošlom životu
Gotovo kao civil
Ničega se ne sjeća osim pasa
I divljanja njihova
Po ranama znam da ga sve boli
Ali pravi se da nije ništa
Psi su divlji jer su im
Vlasnici pomahnitali
Kaže
I još kaže
Da je sanjao majku
Koja mu je na javi
Govorila da se probudi
Jer će ga ptice odnijeti
Na drugi svijet
Posve živa
Otvorenih očiju
A to nije dobar znak
Meditacija
A mogao bih bilo što
Natovariti tri metra drva na leđa
U jednom naramku nositi sina
U drugom kćerku
Utorak zamijeniti petkom
Analizirati riječi kao što su vlaga sljepoća mrtvac
More biseri
Mogao bih u međuvremenu posumnjati u vrijeme
Mogao bih za dana suspendirati sve stvari što me
Plaše noću
Ljubiti petu ženu
Dresirati lavove u Keniji
Ne biti dužnik nego onaj kojem duguju
Baš bilo što bih mogao
Trgovati rezbarijama
Učiti krasopis
Seliti se iz zemlje u zemlju prema klimatskim uvjetima
Kupiti jedrilicu na akciji
Ne inzistirati na ljubavi
Bolovati i ozdraviti
Rigati vatru
Rasprodati sve što nemam
Kupovati sve što mi ne treba
Zatajiti domovinu
Zatajiti jezik
Zatajiti narod
Baš bilo što
Utrnuti svjetlo
Poginuti za Palestinu
Naprimjer
O kazni historije
Na moj prozor sinoć, kad mrak je zakrio svijet
Sletjela je misao teška kao mač, vrela kao pustinja
I jasna kao ustav
Ne mogu se sjetiti što sam joj odgovorio
Premda se sjećam što me pitala
Preskočim li sporedne rečenice i njihovu intonaciju
Preskočim li zvuk i tonalitet tamnih riječi
Preskočim li dvadeset vjekova ljudske povijesti
Sve početke i krajeve o kojima znam
Sve snove kojih se sjećam
Sve žeđi neutažene
Moje i tuđe
Svako prazno sada
Pitala me ustvari tko je dvaput zaklao sina Nefisina
Jednom u nekom priručniku o ratovanju
Iz tisuću petsto i neke
Drugi put u Bosni tisuću devetsto devedeset i neke
Tko, molim vas, recite
Tko je to učinio
Dvaput po vratu
Nefisina jedinca
Nefisino srce preklao
Dvaput po istom poslu
Klao Nefisinu dušu
Kako sam ratovao
Na Kapeli, duboko u šumi, plače nebo i pljušte
Meci mi duž leđa
Grane najviših stabala izdajnički odobravaju
Da se kiša strovaljuje na mene
Na mrtvoj straži sam, otkočio sam zatvarač na
Pušci i spreman sam ubiti
Studenta u neprijateljskim redovima
Mora da je student
Linija koja nas razdvaja na 20-ak je metara od mene
Mogao bi biti mojih godina
Mogao bi čitati iste knjige kao i ja
Ništa mu neće pomoći
Da mu biblioteku metaka ne zarijem u srce
Kažiprst mi luđački pleše na okidaču
Kiša lije ljudske more s nebesa
Magla obeshrabruje
Cesta mi se pričinja, sva je od oštra željeza
Metalik siva
Osipa mi se misao kao razbijeno prozorsko staklo
Svaki kret ptice i pucanje grane pod težinom rata
Može biti neprijateljski vojnik
Čekam u podnožju ceste da ga propucam
Zora razrjeđuje strah
Navečer smo iznad Dabra
Snajperom po tornju pravoslavne crkve netko je
Pokušavao ubiti Boga
Medo dolazi i kaže da izvadimo noževe i
Donosi nam sjekire
Očekujemo proboj njihovih izviđač
Ništa meci, samo klasična mitologija
Klanje i to, vuk na vuka
Preživjeh i tu noć
Milostivi Bog bliži mi je od vratne žile kucavice
Znam
Drugu noć stiže u ratu vazda stara vijest –
Ponovno očekujemo neprijateljski proboj
Bit će mesa, netko kaže
Pucat će se sve u šesnaest
Zamjenjujemo pećinsko oružje
Modernom tehnologijom
Pred zoru, kad kiša omagli šumu i svako stablo
Postane svijetlo poput breze,
U gustiš nekog grma naviru puhovi – što jataci su
Neprijateljski u izvidnici
Koji ometaju misao da će i ova noć proći
Ispaljujem cijeli šaržer
Istrčavamo iz rovova i nekoliko nas
Puca iz sve snage
Kao u budimpeštanskoj novogodišnjoj noći
Kao Dimnjačar u Kresovima, uostalom
Potjerani strahom da je
Počeo i naš rat
Naslovna ilustracija: Mersad Berber, ciklus “Srebrenica”, detalj