SAIT FAIK ABASIYANIK rođen je 18. novembra 1906. u Adapazaru. Srednje obrazovanje započeo je u Istanbulu, a završio u Bursi (1925−1928). Visoko obrazovanje započeo je (1928) na Katedri za turkologiju na Filološkom fakultetu Istanbulskog univerziteta. Dvije godine poslije, na očevu želju, odlazi u Švicarsku, na studije ekonomije. Kratko vrijeme je ostao u Lozani, a potom prelazi u francuski grad Grenoble. Kratko vrijeme bavi se novinarstvom (1942). Pišući jednim poetičnim i jednostavnim jezikom o moru, radnicima, djeci, siromasima, nezaposlenima i ribarima, Abasiyanik, koji se od 1934. godine gotovo sav predao pisanju, turskoj književnosti, donosi jedno novo poimanje pripovijetke. Zbog doprinosa koji je dao modernoj književnosti 1953. godine je izabran u počasno članstvo međunarodnog udruženja “Mark Twain”, čije je sjedište u SAD-u. Objavio je jedanaest zbirki pripovjedaka, dva romana, jednu zbirku pjesama, dvije zbirke reportaža-pripovijetki, četiri eseja, a na turski je preveo “Strast života” Georgesa Simenona. Umro je u Istanbulu 11. maja 1954. godine.
S turskog preveo: Enver Ibrahimkadić
SNIVAJMO KRUPNE SNOVE
Takve je snove snivao da nije postojao nikakav razlog da ne postanu stvarnost. Sam je sebi govorio: “Zar nije dovoljno da čovjek bude malo bolji da bi postalo stvarnost ovo što snivam?”
Kao da je, na prvi pogled, imao pravo. Da, gotovo da je imao pravo. Šta je, tobože, na koncu ono što je želio…?
Noću nije mogao spavati, razmišljao je. Sada više ne sniva snove koje je snivao u djetinjstvu… Kada je bio dijete želio je postati vlasnik imanja. Jedno imanje s kokošima, guskama, patkama, − želio je još i pauna − kravama, teladima, s barom, jezercetom ispunjenim divljim patkama, klasovima kukuruza napunjenim hambarima, čobanskom djecom preplanulih lica… Malo podalje od imanja proticala bi rijeka. S jednog brda bi na konju promatrao kako se ova rijeka vijuga na suncu, kako se na jednom mjestu gubi i kako se svom svojom širinom, sjajem, veličanstvenošću, ponovno pojavljuje. Potom bi vidio kako se na ražnju, u svojoj masnoći, peče tele, kako neki čovjek pjeva seoske pjesme, svadbu nekog zgodnog mladića i tamnopute, dražesne djevojke bijelih zuba.
Je li u djetinjstvu bio često pozivan na takvo imanje? To je zaboravio. Kada poodrastao, prošla ga je ova želja da gotovo postane vlasnik imanja, gotovo aga, gospodin. Sada mu se više nije sviđalo da pod prozorom njihove male kuće u kasabi dugo promatra kokoši, piliće. Sada je opet kada legne, prije spavanja maštao. Maštao je, ali želio je otvoriti dućan. Taj dućan bila je jedna bakalnica pored puta. Bila je izvan grada; duž druma. Seljaci bi u torbama od kozje dlake, poderanim vrećama donosili sireve, orahe, kukuruz, jaja; on bi zavlačio ruke, gledao:
− Nema potrebe da idete do grada,- govorio bi, – ja ću uzeti. U gradu vam niko neće dati cijenu koju ja dajem…
Većina se neizostavno željela spustiti u grad, obavijestiti se o pijaci. A veoma često bi jedna prostodušna ženica kazala:
− A to je tebi suđeno. Uzmi, zaradi i ti. Allah je i tvoj kruh stvorio zbog nas.
Najčešće bi jeftino pazario.
Jedan ovakav dućan bio je, izgleda, nekog od njegovih rođaka…
Kada je krenuo u srednju školu, ove snove je već uveliko bio zaboravio. Povremeno bi se sjećao one želje da postane posjednik imanja. Ali, sjećao se na jedan poetičan način: sjedio bi u jednoj sobi koja gleda na dolinu, s kaljevom peći, trokrilnim vratima od stakla; naspram doline u jutarnjoj magli pisao bi tekst. Njegovo bi bivalo sve do horizonta, dokle pogled doseže. Svima je činio dobročinstva. Međusobno je ženio mlade, priređivao svadbe koje su trajale po četrdeset dana. Svuda oko njega nije bilo nikoga po imenu siromah. Imanje je bilo puno lijepih, zdravih objekata i ljudi.
Ali, dućan pored druma je zaboravio, nikako se ne želi sjećati ružnog sna, koji je u jednom periodu svoga života sanjao prije spavanja; a nije ga se ni sjećao…
Sada je, pak, bacio oko na jednog od drugova iz škole, želio ga je voljeti mnogo više od svih ostalih drugova, žrtvovati se za njega, učiniti da i on njega voli tako da iskaže požrtvovanja; želio je biti pravi prijatelj s drugom, koji je dobar, lijepog lica i koji nije izmišljen. Iako su imanje i dućan bili samo mašta, želju za ovim prijateljstvom je želio dovesti i do ostvarenja. Tad se, eto, nađe suočen sa stvarnošću. Stvarnost je bila u ljudima i mogućim vezama s njima. Drug s kojim je želio postati prijatelj je nakon izvjesnog vremena zauzeo mjesto pored njegove klupe; dok je gotovo sve postalo kao stvarnost, jedno predvečerje mu je u klupi nestao šestar, na jednom noćnom učenju jedna teka, za vrijeme jedne pauze ručni sat. I na to nije ništa rekao; nikako nije mogao u potpunosti povjerovati da je to drpio njegov prijatelj.
Drugi je, međutim, smatrajući sve to slabošću, ovaj put posudio novac od njega, nije ga vratio; otvoreno mu je iz džepa uzeo maramicu, s revera značku. On ni na to nije obraćao pažnju. Jednog dana doživje klevetu, koja dolazila s njegove strane. Na jednom pismenom ispitu njegov drug je pisao gledajući u knjigu koju je stavio na koljena; u trenutku kada je profesor posumnjao i došao na njegovu stranu, knjigu je nabrzinu gurnuo na njegova koljena. Dobio je jedinicu. Ni na to se nije pretjerano ljutio. Ta opet su bili skupa… Drug je, doista, ponekad i bivao kao prijatelj… Ako ništa drugo, nije bio sam. Pa imao je nekoga koga će pogledati u lice kada ga nekada u predvečerje obuzme tuga, s kime će čavrljati, činiti dobro, s kime će, rukom pod ruku, šetati na pauzama…!
Međutim, kao da se malo opametio. Novac mu nije posuđivao. Nikuda nije išao a da ne zaključa svoju ladicu. Tada je, eto, doživio najveću izdaju. Drug iz klupe ga je napustio i priklonio se nekome drugom. Kada je otišao na fakultet svo njegovo maštanje se, umjesto da postane profesor, učenjak, nećete vjerovati, svelo na otvaranje kafane.
Sjećao se jedne kafane među tri kestenova stabla, u nekom zabačenom istanbulskom kvartu. Ljepuškasti, nestašni šegrt bi vrištao. Tamo su se pripremali za ispite. Stabla kestena bi šuštala, šegrt bi se derao, jedan penzioner bi zijevao, munara bi se, svom svojom dužnom, naslanjala na njihova ramena.
Bile su to četiri kafane. Srednja je bila prazna. Na njoj je bila izvješena tabla “IZDAJE SE’’. Sutradan nakon noći, kada bi u krevetu osjetio ništavnost, bezvrijednost nekog predmeta, dolazio bi i gledao da li se još uvijek kafana izdaje. Na fakultetu su riješili da ga nauče ujgurskom jeziku. Dolazilo mu je zlo. Ne mogu naučiti francuski, odlučuju podučavati ujgurskom.
Jednog dana kada je počeo, ali nikako nije uspijevao, učiti ujgurski, plakao je ovdje, pored jednog mahalskog psa, naspram malog šegrta.
− Nisi, izgleda, uspio položiti ispit, brate, – rekao je.
− Nisam uspio položiti, Idrise – odgovorio je, potom, okrećući glavu prema onoj kafani koja se izdaje, i dodao:
− Šta da radim, da i ja otvorim kafanu…?
Idris: Bio bi ti čirak, brate, uskoči.
Kako je tu noć lijepo spavao. Ujutru je zatekao Idrisa kako je već otvorio dućan.
− Jesi li došao, brate?, rekao je. Da ti skuham kafu?
− Jesi li napravio prvi pazar?, upitao je.
− Ne, − odgovorio je Idris.
− Pusti, ako je tako; ne počinji sa mnom. Nesretan sam!
Zajedno sa čašama i šoljicama, Idris se zveketavo smijao.
A sada je, eto, volio neku djevojku. Ni kafanu više nije mogao otvoriti. Sada bi sjedao i pisao. Nije mogao praviti nikakve gluposti; ništa osim nešto što bi prijatelj-dva mogli pročitati u mjesecu, godini.
Sada je, eto, volio jednu djevojku. Danima su pričali. Imao je nešto novaca. Nije preostalo ništa što mu ona nije radila radi tog novca. Ponekad mu govori “volim te!’’, sva se nagizda, a ponekad je govorila “šta bih to voljela na tebi!’’. Gledao bi u ogledalo, nikako nije uspijevao naći neko mjesto koje bi se voljelo. Glupost, spuštaju se sve zastave grada u njemu, nastupa zamračenje. Sedmicu dana dolazila bi i govorila “vjerimo se’’. Sljedeće sedmice bi ga varala pod nekim izgovorom; kada je izgledala kao da će ga napustiti, izazivala bi njegovu ljubomoru – počinjao bi je hiljadu puta više voljeti nego ranije… Nešto nestašno, što se stalno trga i obnavlja, jedan zmijski rep se neprestano koprcao u mreži.
Ali, opet je mašta lakša od stvarnosti, zabasala bi, jer je ispravnija od stvarnosti. Ta šta bi bilo? Zar nije mogao naći neki posao? Nešto do sedamdeset-osamdeset lira… Eto, da li je taj san bio toliko krupan san da nije mogao biti stvarnost, govorio bi.
Eto, ljubavi, čovjek iz ove moje priče nije uspio. Nije uspio, pošto je bio dobar, sanjalica; ali čovjek koji je, za svoju sićušnu sreću, maštao samo o mogućim stvarima, sitnim stvarima.
Ne bismo trebali maštati o malim stvarima. Znam jedno dijete jedne siromašne porodice. Bit ću elektro-inženjer, govorio bi. Porodica mu je noćivala u medresi. Otac mu je bio hamal. Postao je elektro-inženjer. Da je rekao bit ću general, postao bi general. Tada špekulacija nije bila u modi. Inače, sada bi zarađivao četiristotine hiljada!
Poznavao sam jedno bogato dijete. Eh, burazeru, ta i ja ću biti smećar, govorio bi. Ne uspjede. U zatvoru je zbog krađe.
Snivajmo krupne snove, ljubavi moja! Ja sad tako radim. Želim s tobom živjeti u jednom besprijekorno čistom gradu, na asfaltiranim bulevarima, u jednom zabavnom, ogromnom gradu, ispod kojeg prolaze metroi, iznad trolejbusi. Moje pisanje nam donosi ono što nam treba za život. Pijemo čaj u velikim kafanama, jedemo u čistim restoranima sa naštirkanim salvetama, pijemo vina prijatnog mirisa, u besprijekorno čistom krevetu uzimam te u naručje i:
− Cijeli sretni grad je zaspao; spavajmo, ljubavi, govorim.
Ujutru se budim u jednom ušljivom gradu u kome niko nikoga ne uvažava, u kome niko nikoga ne smatra vrijednim poštovanja, u kome su eksploatatori, oni koji kradu − bogati i sretni, zanatlije − surovi, bogati − ludi, pohlepni, egoistični, nemilosrdni, siromasi − ravnodušni, omamljeni; što je još gore, budim se bez tebe, u jednom prilično prljavom krevetu. Ali, ljubavi, bit će; snivam krupne snove!
***
− Vi, dakle, niste porijeklom iz Istanbula?
− Ne, nisam…! Ali se već ubrajam među ovdašnje. Eto, i iz ove moje priče se razumije da sam na kraju počeo voljeti Yorgiyu.
− Izgleda, izgleda, ali to baš, baš i nije neki veliki san…
− To zapravo i govorim. Ovo nije veliki san: jedna služba od sedamdeset-osamdeset lira, jedna kuća, jedna žena… Ta, u mom samotnom životu postoji taj značaj, jedan predosjećaj…
Zastade. Potom:
− Odnosno, reče, predosjećaj koji govori da ću doći u stanje čovjeka sa psom…
− Znači da niste uspjeli snivati krupne snove?
Pogleda me u oči:
− Mladiću, reče, te snove ti snivaj. Vidi, Istanbul se proljepšava.
Šta može uraditi neki čovjek ispunjen ljubavlju, koji do svoje trideset i pete godine nije doživio nikakvu avanturu sa ženama, još ako ima i novaca u džepu? Bilo je vrijeme rata. Prva godina ovog rata koji još uvijek traje. Išao sam zanesen. Dan je trebao činiti dan. Nije bilo ni ideje, a niti prijatelja. U škamparevu kuću sam, izgleda, upadao svake srijede navečer.